Oni stariji čitatelji sigurno se sjećaju pjesme posvećene poštarima: “Mladi poštar to sam ja, kud god idem svak me zna, pitate me što vam nosim ja…”. Danas poštari, odnosno pismonoše, više nisu popularni kao nekad da bi im se pisale pjesme.
– Normalno, kad više ne nosimo ljubavna pisma, novac, mirovine, čestitke, razglednice. Danas uglavnom ljudima donosimo samo čekove, opomene, pozive za sud i slične stvari. Pa tko bi nas volio? – rekao nam je kroz smijeh poštar Zoran Novak (56) iz Murskog Središća, kojega smo sreli kako raznosi poštu u Križovcu.
– Naravno da nas ljudi vole. Glasni lavež pasa najavi naš dolazak, pa izlaze pred kuću iako imaju ormariće za poštu, da vide jesu li nešto dobili. Vole i popričati s nama. Znate, poštar dnevno prođe kroz nekoliko sela, pa svašta čuje i prenosi dalje. Ja sam zadužen za mjesta u ovom istočnom dijelu Grada Mursko Središće – pripovijeda Zoran dok sjedi na skuteru Gilera.

– Poštar sam već 35 godina. Prvih 20 godina poštu sam raznosio na biciklu. Mislim da sam ih “istrošio” barem deset. Najmanje toliko hlača su mi razderali psi. Zadnjih 15 godina imamo ove motorkotače, pa nam je kretanje i lakše i brže. Možemo ponijeti i veću količinu pošte. Nama toga što nas poštare može zaustaviti. Imamo zaštitna odijela pa nam ne smeta ni kiša, ni snijeg, ni sunce… Volim taj posao jer nije statičan, stalno sam među ljudima, krećem se, upoznam puno stanovnika, a poznaju i oni mene – kaže Zoran Novak i polako doda gas na Gileri i krene.
A psi su i dalje lajali, i susjedi čekali…