Oni su jedini pravi etno duo na ovim prostorima, pjevaju i autori su svojih pjesama, a međimursku riječ umotanu u jazz i swing pronijeli su cijelom Hrvatskom pa i šire. Prepoznatljivog su stila ali i scenskog izgleda. Po nekim segmentima svoga izričaja popularniji su od Žige.
Oni su Gordana Lach iz Varaždina i Željko Grahovec iz Mačkovca, odnosno Etno duo Goga i Željko. Na pitanja je odgovarala Goga, dok je Željko osmjehom potvrđivao sve što je ona rekla.
Kažite nam nešto o sebi: kad ste se počeli baviti glazbom, Željko je i ranije svirao u sastavima, vi pjevali i plesali.
– Mogla bi reći da smo Željko i ja imali vrlo sličan glazbeni put prije naše zajedničke suradnje. Oboje smo potekli iz folklornih ansambala. On u Mačkovcu, ja u Varaždinu. On u radu s tamburašima a ja od osnovne škole u plesu i pjevanju. Bili smo zaljubljenici u tradiciju i prije našeg poznavanja.
Kako je došlo do konkretne suradnje između vas dvoje?
– Do suradnje je došlo slučajno, već u našim odraslim godinama. Pripremao se projekt “Đura z Međimurja”. Ja sam radila u Turističkoj agenciji “Varaždintoursa” u Čakovcu i povezao nas je zajednički prijatelj Ivo Vurušić, koji je mene poznavao kao folklorašicu i vokalisticu i naravno Željka kao već istaknutog glazbenika. Napravili smo tada nekoliko zajedničkih pjesama ali naša prava glazbena suradnja počela je dosta godina nakon toga, točnije 2013. godine nakon slučajnog susreta na Špancirfestu u Varaždinu. Nakon kraćeg razgovora, zaključili smo da smo oboje vrlo aktivni u svom radu i da bi vrlo kvalitetno mogli objediniti naše glazbene potencijale.
Prvo ste započeli obradama međimurskih narodnih pjesama, a zadnjih godina uglavnom nastupate s vlastitim pjesmama?
– Da, naši počeci bili su ustvari objedinjavanje materijala koji je nastao upravo između prvog susreta i početka naše suradnje. Naime, u vrijeme kada sam radila u Međimurju, pa i prije i kasnije, svaki slobodni trenutak koristila bi prikupljajući stare pjesme i napjeve, uglavnom usmenom predajom, obilazeći sela kajkavskog govornog područja i tražeći što starije žitelje koji pamte te pjesme iz svoje mladosti. Kao zaljubljenici u izvornu narodnu glazbu, bio mi je to izazov. Vjerovala sam da ću prikupiti vjerojatno i nešto što nije zapisano. I jesam, jer upravo naš prvi izdani album “Munine viže” je dokaz tome. Izabrali smo dio pučkih narodnih pjesmama, koje mi je davnih 90-ih godina u kazetofon otpjevala Muna Orehov, pučka pjevačica iz Dekanovca. Željkovo glazbeno poznavanje terena na kojem su nastali ti napjevi i njegovo snalaženje u aranžerskom opremanju tih pjesama, bio je više nego savršen izbor. Nastao je s naše strane jedan skroman doprinos promicanju našeg kulturnog glazbenog blaga, a sa strane glazbene struke, izuzetno vrijedno glazbeno izdanje koje je obogatilo hrvatsku tradicijsku glazbenu scenu s obradama 14 pučkih međimurskih pjesama. Naš sljedeći album “Kaj je kaj” izdan je samo 2 godine kasnije, ali njega smo obogatili i obradama pučkih narodnih pjesama iz Zagorja, Podravine, Prigorja i nekoliko već tada naših autorskih pjesama koje smo počeli samostalno raditi za potrebe festivala.
Vi pišete tekstove, Željko glazbu. To dobro funkcionira. Izgradili ste svoj prepoznatljiv stil?
– Uz rad oko obrada starih zapisa, pokazao se je i naš interes za promoviranje kajkavskog jezika u autorskoj glazbi. Ja pišem tekstove, Željko radi glazbu i aranžmane i to stvarno dobro funkcionira jer smo, mogla bi reći, oboje položili. Ne moramo nikoga čekati. Sami stvaramo sebe. Jedino, stilski smo se prilagođavali potrebama festivala. No, i to se je promijenilo prije nekoliko godina, jer su nas i tamo po našem stilu prihvatili, upravo onako kako želimo zvučati jer jedino tako smo stvarno mi.
Imali ste brojne uspješne nastupe na festivalima. Spomenite neke nastupe i nagrade!
– Već 2014. godine, samo nepunu godinu od početka naše zajedničke suradnje, pojavljujemo se našom prvom autorskom pjesmom na festivalu u Pitomači i tako redom svake godine na MEF festivalu, Krapinskom festivalu, Etno festu u Neumu, Chansonfestu… Uglavnom na festivalima na kojima možemo promovirati naš kajkavski jezik. Na MEF festivalu smo 2017. i 2019. god osvojili posebne nagrade za kajkavski izričaj a prije par mjeseci i Grand Prix festivala 2021. za najbolju pjesmu. Važno je reći da na većini festivala i nema više nagrada na koje smo navikli, već se pjesmama daje neki status po kvaliteti. Upravo iz tih razloga imali smo čast otvoriti festival u Krapini 2019. godine autorskom pjesmom “Naš kaj”. Isto tako, kao najava za održavanje festivala u Krapini 2020. godine korišten je naš spot “Dok zapiraš moja vrata” na “Dobro jutro Hrvatska”, CMC tv i ostalim srodnim emisijama koje su najavljivale našu pjesmu na tom posebno vrijednom festivalu.
Rado ste viđeni i na TV-u. Koliko je bilo nastupa u “Lijepoj našoj”?
– Drago nam je da smo postali prepoznatljiva lica i na TV ekranima. To je svojevrsna pohvala i priznanje našem radu, u želji da nas se približi publici. U serijalu “Lijepom našoj” nastupili smo stvarno mnogo puta. Mogla bi reći da smo bili neizostavni u ovom našem dravskom kantonu – Međimurje, Zagorje, Podravina. Emisija koja je upravo stvorena za promicanje našeg folklora. Čak smo u zadnjim snimljenim emisijama uspjeli s tamburicama dočarati taj naš swing stil koji se stvarno svidio publici. Vjerujem da će ta itekako vrijedna emisija nakon ove corona krize ponovno oživjeti.
Koliko ste zadovoljni emitiranjem vaših pa i drugih kajkavskih pjesama na lokalnim radio-postajama, a koliko na nacionalnim?
– Na žalost, ne mogu reći da smo zadovoljni emitiranjem pjesama na kajkavskom jeziku. To je još uvijek ostalo na razini emitiranja u nekim posebnim emisijama, i vrlo rijetko se čuju u slobodnom emitiranju. Naravno, to nije slučaj s dalmatinskim izričajem tako da ostaje jedan veliki upitnik iznad toga. Lokalne radio postaje su nešto fleksibilnije ali nacionalne su neka priča za sebe. Imaju svoju play listu na koju, kao da se zna, tko može ući. Promjena našeg glazbenog stila u kojem koketiramo s elementima jazza i swinga, naše je nastojanje da se kajkavština i tako prihvati jer smo čuvari tradicije. Idemo koracima ali cilj nam je potrčati. Mogu samo reći da su koraci brži i to nam daje poticaj. Živimo u jednom modernijem vremenu u kojem se nameću razni glazbeni trendovi i jako je teško isplivati. Ako uspijemo naš KAJ učiniti slušateljima interesantnim zahvaljujući drugačijem glazbenom stilu, to je pobjeda. I ne samo naša jer mi samo nastojimo pronaći recept koji se ipak treba konzumirati.
Je li ova epidemija naškodila glazbi uopće, je li smanjen broj vaših nastupa? Gdje pjevate?
– Epidemija je glazbenicima napravila ogromne štete. Nastupa gotovo da i nema, nešto malo ali uglavnom za potrebe radija i televizije, ali ono što je najvažnije, nema kontakta s publikom. Održani su samo oni najvažniji festivali prošle godine i to u gotovo praznim dvoranama i to je za izvođače porazno. Nas hrani energija povezanosti s publikom. Emocije su pogon svega. Na žalost, radi corone nismo uspjeli koncertno promovirati naš treći samostalni album “Tragi spomena” koji je izdan neposredno prije epidemije.
Već vjerojatno imate pjesme za ovogodišnje festivale. Gdje planirate nastupati?
– Pogodili ste. Imamo spremne pjesme za sve festivale na kojima redovito nastupamo i vjerujem da ćemo se na njima opet predstaviti. Imali smo vremena zbog corone napraviti dovoljno novih pjesama, ali cilj nam je otvoriti i one festivale na kojima još nismo bili. I to naravno s našim autorskim kajkavskim pjesmama. Uporni smo u tome da maknemo predrasude zbog izričaja. Pjesma vrijedi ili ne vrijedi, a ako je pjevana dušom i jezikom koji poštuješ onda je to cjelina koju nas dvoje vidimo. Izabrali smo težak put ali tim više nam je svaki napredak dragocjen.
I za kraj, što mislite, zašto nema dobrih mladih pjevača, pogotovo onih koji bi pjevali kajkavsku glazbu? Srame li se svog jezika.
– Ne bi se složila da nema dobrih mladih pjevača. Kad gledam A stranu na HRT, to je melem za uši. Imamo puno mladih talenata i prekrasnih vokala. Po mom mišljenju, današnja glazbene scena prepuna je svega. Da bi neki talenat postao zapažen i na kraju ostao, treba po nečem biti poseban. Isplivaju na kratko i uskoro potonu. To su neke instant slave, neki kratkotrajni hitovi. Da bi se ostalo na sceni, treba raditi i to nije tako jednostavno a ni lako. U kajkavskoj glazbi nemamo mladih pjevača, osim za potrebe festivala kada otpjevaju pjesmu, dvije i to je to. Zašto? Mislim da sam dovoljno odgovora dala u prethodnim pitanjima. Puno je lakše pjevati na standardu jer su ti sva vrata otvorena. Naša kajkavština nije doživjela ravnopravan status na glazbenoj sceni npr. s čakavštinom. Tko je tome kriv? Pa mi smo sami tome krivi. Pjevamo dalmatinske pjesme vjerojatno zato što ih čujemo, svugdje su svakodnevno. Zašto nema kajkavštine? Zato što smo negdje zapeli. Nismo ju nametnuli. Nije nam postala normalna. Nismo bili uporni, ustvari, nismo ju dovoljno živjeli. Željko i ja se ponosimo našom kajkavštinom jer to smo mi. Mi ju pjevamo i živimo. Koliko ćemo ju uspjeti glazbeno nametnuti ovisi o svima nama.