Ako se dobro sjećam, zadnje zajedničko druženje međimurskih novinara iz svih redakcija, njihovih suradnika i drugih djelatnika, organizrao je Drago Ovčar, tada novinar u listu “Međimurje”, negdje početkom travnja 1993. godine. Od onda takvih zajedničkih susreta i pamtljivih fešti nije bilo. Tek sporadično su organizirani lijepi privatni susreti odabrane ekipe na imanju domaćina Zlatka Bacingera u Frkanovcu i još poneki. Najčešće, kao što je to slučaj i danas, svaka redakcija od onda ima zasebno svoje završne veselice.
Zašto to spominjem baš danas? Zato jer se danas, 24. siječnja, slavi spomendan svetog Franje Saleškog, na kojeg mi je prije nekoliko godina pozornost skrenuo ondašnji čakovečki gvardijan Željko Železnjak, rodom iz Strahoninca. Naime, sveti Franjo Saleški, između ostalog, zaštitnik je novinara i pisaca.
Rodio se 21. kolovoza 1567. godine u bogatoj obitelji u južnoj Francuskoj, a umro 28. prosinca 1622. godine u Lyonu. Ubrzo je proglašen svetim. Bio je biskup i gorljivo je branio stavove katoličke vjere pa je u katoličanstvo vratio na desetke tisuća ljudi iz zagrljaja “kalvinizma”. Zbog svoje osobnosti, visoke naobrazbe i jednostavnog života prozvan je “svecem džentlmenom”. Proglašen je crkvenim naučiteljem i zaštinik je novinara, pisaca, gluhih osoba, odgojitelja i ispovjednika.
Šteta što danas više nema takvih zajedničkih druženja svih novinara, nasuprot tome pojedini članovi redakcija one iz drugih gledaju gotovo mrzilački. Jesu li tome pridonijeli vlasnici medija ili je klima u društvu takva, teško je reći. Vjerojatno oboje. U svakom slučaju, korona nije, jer je ona prisutna tek dvije godine.
Svejedno, neka sveti Franjo Saleški i nadalje, uz ostale, štiti i novinare, ma gdje bili. A kao sjećanje na one lijepe dane zajedničkog druženja donosimo nekoliko fotki snimljenih prije tridesetak godina. Snimili su ih Dubravko Lesar, Bojan Damiš i autor ovog teksta. Štimung je očit.
