Prije dvije godine netko je ostavio u dvorištu supružnika Vanje i Alena Veseli u Šenkovcu tri odrasle mačke.
– Mi smo im dali imena pa sada imamo pravo o njima pričati – kažu Vanja i Alen. Ženku Nalu je uzela obitelj iz Nedelišća, muškog’ Buco’ smo odvezli autom u Turanj kraj Karlovca gdje ga je udomila dobra obitelj te smo ga prošle godine i posjetili, a muški Glavonja je član udruge Sklonište dobrote, ali je kod nas već 2 godine. Kad je došao kod nas prvo smo ga odveli veterinaru u čakovečki Bioinstitut s obzirom na to da je poprilično kašljao, a i radi samog pregleda jer tko zna što je s njim – rekli su dodavši:
– Ustanovljeno je da ima astmu te dobiva za to redovitu terapiju, tri glavna zuba očnjaka su mu prepolovljena, nedostaje mu nekoliko noktiju, te nema jedno uho što mu je sve posljedica od borbi s drugim mačorima. Tad je težio 4.3 kg i po procjeni veterinara imao je oko 8 g. znači sad ima 10 g. Bio je tako gladan da je u početku jeo stvarno puno i sve mada smo mu mi regulirali koliko smo mogli, ali kad te traži moraš mu dati hrane. Sa vremenom je postao siguran da je naš i da redovito dobiva hranu te sad jede 80% manje, ali dostigao je težinu od 8.8 kg, a sad jede samo određene mačje paštete i poslastice, rijetko kad što drugo jer mu mi probamo dati i drugu hranu. Uspjeli smo mu srediti i dlaku redovitim češljanjem furminatorom i češljem jer mu je bila sva slijepljena, bio je pun rana od borbi, kao da rukom prelaziš preko „šmirglin“ papira, a ne mačke – dio je dirljive i poučne priče.
– Glavonja je veliki mačak, velika dobrica, plaši se svakog osim supruge i mene, a interesantno je to kad ovi luđaci pucaju pirotehnikom njemu to uopće ne smeta i ne plaši se niti malo, a nije gluh. On je vjerojatno bio nečiji kućni mačak jer ima sve manire od odlaska u mačji pijesak u kući, urednosti, ne pravi nikakvu štetu. Većinom je u kući s nama ili vani u dvorištu, kako on želi, a dvorište rijetko napušta, drži se supruge i mene, hoda uz nas kao dresirani pas, kao da se boji da nas ne izgubio. Mi već 10 godina imamo i svoju trobojnu mačku Mici koju je netko isto ostavio kod nas kad je imala oko dva mjeseca – kaže Alen i dodaje kako Mici zaslužuje posebni članak.
Ponukani sudbinom ovih mačaka, ne bi smjeli zaobići netom preminulog veterinara mr. sc. Ivana Kvakana, bivšeg vlasnika Ambulante za kućne ljubimce i kao takvog jednog od najcjenjenijih veterinara Hrvatske, a koji je javno ne mali broj puta govorio kako je svaki kućni ljubimac u svakom pogledu za obitelj velika vrijednost, dragocjenost jer je u ne malom broju slučajeva puta sastavnica nečijeg odrastanja. Znao je glede toga višekratno reći:
– Bolje da s mog čela potiče znoj u potocima nego da s dječjeg lica sklizne suza – a mi ćemo k tome dodati kako nisu u pitanju samo djeca.
