Bez obzira na godine, konstituciju i spori hod, kad Zlatko Kanižaj (64) zvan Topla voda iz Svete Marije začuje glazbu, posebno rock, uvijek će rado zaplesati i ples je jedno od najvećih životnih zadovoljstva ovog čovjeka, za kojeg mnogi mještani tog sela pričaju svašta. Što je zapravo istina?
Činjenicu je da život piše tragične priče, a mnogi ostanu neshvaćeni, dokazuje i priča Zlatka Kanižaja, osobenjaka iz Svete Marije, koji se u ovom naselju nekima i zamjerio i o kojem se pričaju svakakve pričice.
Zna li da ga zovu Topla voda?
– Znam. Ljudi su me tako prozvali jer su bili uvjereni da sam u kafić donosio svoje vrećice s čajem i naručivao vodu, što naravno nije istina. U početku me taj nadimak smetao, no danas se tome smijem. Jedna prijateljica me zove čak „Vodica, vodica“ – otkriva Zlatko Kanižaj.
Natprosječno inteligentan i ljubitelj filozofije
Završio je Opću gimnaziju u Varaždinu, a sa Zlatkom možete razgovarati o svemu, pri čemu je zadivljujuće njegovo poznavanje filozofije i psihologije, koje su ga oduvijek interesirale, u toj mjeri da zna detalje o životu mnogih slavnih i manje slavnih filozofa i psihologa, a kao i mnogobrojne citate iz njihovih djela. Kao iz topa govorit će vam riječi koje su izašle iz usta Fromma, Axela, Spiznoze, Kanta, Kafke itd.
– Što sam čovjek, to dijelim s drugim ljudima. Što vidim, čujem, jedem i pijem, to sve životinje čine slično, ali to da ja sam ja, samo je moje, to pripada meni i nikome drugom. Nijednom drugom čovjeku, ni anđelu, ni Bogu, osim toliko koliko sam s njime jedno – citirao je riječi Meistera Eckharta, koje je u svojoj knjizi „Čovjek za sebe“ naveo Erich Fromm.
Varaždin je bio grad njegove propasti
Zlatko kaže kako su testovi inteligencije koje je prošao još kao mladić pokazali kako je izuzetno inteligentan i posjeduje znanja mnogo viša za ovaj milje. Istaknuo je kako je za završni rad u gimnaziji napisao najbolji rad u toj gimnaziji ikad, na temu Augusta Comtea i pozitivizma u filozofiji. Varaždin mu je, inače, ostao u ružnom sjećanju.
– Varaždin je trebao biti grad mojeg uspona, a ispao je grad moje propasti. Nakon što sam se zamjerio, bez ikakvog razloga, nekim ljudima, napustio sam školovanje i 4. razred morao sam završiti uz dopisništvo iz Zagreba.
Povratak iz Zagreba bio je za njega „povratak iz svega u ništa“
Zlatko nije imao priliku ići na fakultet, ali za time, kaže ne žali, a nakon gimnazije proveo je nekoliko godina u Zagrebu radeći u tvornici cipela Astra, nakon čega se vratio u Međimurje, o čemu kaže:
– Napravio sam grešku što sam se vratio iz Zagreba, iz svega u ništa. Tu je sve praznina. U Zagrebu sam hodao po antikvarijatima, jako volim filozofiju i psihologiju, a najviše cijenim Spinozu zbog njegovih aksioma te Kafku, koji je prerano umro, u 41. godini, i nije htio ništa objaviti te da nije bilo njegovog prijatelja Maxa Broda od Kafke danas ne bi ostalo ništa – govori nam Zlatko.
U Svetoj Mariji Zlatko je proveo godine koje su na njemu ostavile i mnoge rane. Relativno rano ostao je bez oca, koji je umro u skladištu u Trgocentru, dok mu je majka umrla prije 13 godina od raka.
Borio se s teškom depresijom
– Danas nemam obitelj. Imam jednu sestru, koja mi je međutim okrenula leđa kad mi je bilo najteže i danas nismo u kontaktu. Punih 15 godina borio sam se s teškom depresijom. Išao sam na terapije i pio antidepresive, međutim shvatio sam da si najviše mogu pomoći sam – otkriva Zlatko, koji govori o problemu o kojem mnogi šute.
Radio je kao striper u „Monte Carlu“
Tijekom godina Zlatko je radio u Trgocentru u Donjem Kraljevcu, te Diskontu u Čakovcu. No, ono po čemu ga selo poznaje svakako je njegov višegodišnji rad kao plesača i stripera u klubu Monte Carlo u Čakovcu, o čemu kaže:
– Ljubav prema plesu je došla sama od sebe. U „Monte Carlo“ sam otišao samo zbog žena, a novci i slava doletjeli su sami od sebe. Skidao sam se do tangica, nosio sam crni plašt. U početku mi je to bilo teško, ali kasnije je preraslo u profesionalizam. Dobro su me plaćali – kaže Zlatko, koji i danas rado pleše:
– Volim plesati na seoskim feštama. Najviše volim rock glazbu, ali mogu plesati na sve.
Zlatko Kanižaj neko je vrijeme, kaže, u Ferrari baru Formula prodavao i umjetničke slike svog prijatelja Josipa Pongarca ‘Rokusa’ iz Svete Marije, za kojeg kaže da danas nažalost više ne slika, već se bavi budizmom i indologijom.
Nikad, kaže, nije nikome prijetio
Na upit je li istina da je nedavno prijetio nožem prodavačici u trgovini Krk (Metss) u Svetoj Mariji, Zlatko kaže:
– U trgovini sam izvadio nož koji sam kupio za 59,90 kuna u Tehnodomu i držim ga uvijek u svojoj torbici, a prodavačica se prestrašila. Nisam joj prijetio. O meni svašta pričaju, a znate zašto? To se zove međimurski jal.
Zamjeraju mu da u selo želi dovesti Rome
Dodaje i kako mu je zabranjen pristup u lokalni kafić „Mango“ zbog njemu nerazumljivih razloga. Neki mu doduše zamjeraju da je kuću prodao Romima, o čemu kaže:
– Ovako, kuću nisam prodao, već sam je poklonio Romima, jednom iz Hodošana i jednome iz Pribislavca. Međutim, na ugovoru piše da je kuća moja dok sam živ i dotle je oni ne mogu koristiti.
Ljubav mu se nije dogodila
Osim u neke mještane, Zlatko se tijekom života nažalost razočarao i u ljubav:
– Mislim da se ljudi danas vjenčavaju radi materijalnih i egzistencijalnih interesa. Ljubav je nešto što se jednostavno nekome dogodi. Meni se nije dogodila – rekao je Zlatko i citirao Gandhija:
– Ma koliko bila okorjela nečija čud, rastopit će se na vatri ljubavi. Ukoliko do toga ne dođe, znači da vatra nije bila dovoljno jaka.
Danas ovaj ljubitelj dakle plesa, filozofije, sociologije i psihologije, kojem je kuća dva puta stradala u požaru, a lokalni klinci su mu navodno razbili prozore i uništili rolete, živi od očeve mirovine, dan za danom, ne konzumira alkohol i nikad mu nije dosadno, te kaže:
– Što se događa sada je vječnost, a što je bilo i što će biti, o tome ne treba niti razmišljati.
Isto tako, poručuje:
– Svako živo biće, dok god je živo, zavrijedilo je svaku pažnju i svatko se trudi da ustraje u svome biću.
