– Mene ljudi bolje znaju kak Sršovu z Gornjega Koncovčaka, a v Bukovec sem došla za snehu i tu ostala. A mogla sam, mogoće i morala odijti v svejt i zaslužiti si za boljši život i penziju, rezimira 84-godišnja žena iz Bukovca.
U Bukovcu u selničkoj općini i fari živi 84-godišnja Milica Dvanajščak , a posjetili smo je zato jer nas je čitateljica našeg portala iz Prekope zamolila da pohodimo, kako je rekla, ženu koja vam ima kaj povedati. Premda je Božićno vrijeme o Božiću i običajima nismo previše govorili, jer to će u ovo vrijeme činiti mnogi ili svi, nego smo od Milice htjeli čuti kako je živjela u djetinjstvu, mladosti, kao supruga i majka i naposljetku kao starica iznimne vitalnosti i bistrog uma. U toploj sobi koju grije peć na drva i špinu na stolu započesmo razgovor, a prvo pitanje je glasilo: – Gospođo Milice, što ste kao djevojčica radili u ovo vrijeme, ili još bolje, što su ljudi na selu radili u kasnu jesen ili ranu zimu?
-Prvo, ja sam živjela u brojnoj ili velikoj seljačkoj obitelji. Bilo nas je devet djece i roditelji te njihovi roditelji, a prehranjivali smo se i živjeli od onoga što smo na gruntu i polju privrijedili. Tu i tamo smo išli raditi kod bogatijih za neke novce ili hranu. Svakodnevno smo se mi djeca međusobno borili za hranu i odjeću. Na primjer sestra je ujutro otišla u čizmicama u školu, a ja sam išla poslijepodne i na pola puta smo se susrele, te se ona izula, a ja sam u školu nastavila u tim čizmicama. Znam reći, kako te čizmice dva puta na dan išle u školu. A to su bile čizmice gumene i pohabane. No, nije siromaštvo bila samo naša ili moja privilegija, nego je tako živjela ogromna većina ljudi u našem kraju.
Svega je onda bilo u selu, ali najviše djece i u ovo predbožićno vrijeme bili smo puni nade kako će na stolu biti dobrota, no najčešće su se naša očekivanja izjalovila. Možete si zamisliti, punu kuću djece i roditelje koji ih moraju nahraniti, a nije bilo skoro ničega, odnosno jako je mama dobro morala razdijeliti kruh i mlijeko. Malo ili ništa vremena nije bilo za učenje, a igrali smo se kada smo sve napravili ili u nedjelju i blagdane. I kad sam odrasla i bila za udaju nije se puno promijenilo, osim što sam bila snažnija i mogla se malo sama pobrinuti za sebe i onda je na red došla udaja, što je bio spas za roditelje, a za mene je trebao biti novi i bolji život. Na žalost nije se puno toga poklopilo i često puta mislim zbog čega ili zašto je sve tako bilo. Jedini odgovor je kako je siromaštvo kumovalo svemu.
Danas pak upravo djeca fale jer ljudi nisu spremni trpjeti za njih
-Većina obitelji ili bračnih parova ivi dobro, gotovo im ništa ne nedostaje, a ne odlučuju se imat više djece.-Ljudi svega imaju, gotovo sve što požele, pred kućama je po nekoliko automobila, nosi se visoka moda, kuće su lijepe i stolovi bogati, ali malo tko će reći kako je sretan, zadovoljan i da ima vremena za razgovor, pak je pitanje zašto je to tako. Ja mislim kako se puno toga danas ne radi dobro što rezultira gotovo općim nezadovoljstvom, a tu leži i razlog zašto bračni parovi nemaju više djece. Upravo više djece u obitelji donijelo bi više zadovoljstva roditeljima, braći ali i školama i društvu. Treba samo više strpljenja i odlučnosti, jer ljubavi sigurno ima kod muževa i žena, smatra Milica Dvanajščak iz Bukovca.
Da je Tito živ svi bi cijepljeni protiv COVID-a bili
-Više od godinu pol dana svijetom pa tako i našom domovinom uznemirenost čini pandemija koronavirusa, a Milica o tome kaže:
– Uvijek je bilo i bolesti i cijepljenja. Bila je tuberkoloza, bile su velike boginje, kao i druge zarazne bolesti i ljudi su se cijepili i svoju djecu su dali cijepiti jer se smatralo kako je to dobro za čovječanstvo. Ne razumijem zašto se toliko vladari muče i svađaju oko cijepljenja. Da je Tito živ, svi do jednoga bi bili cijepljeni protiv COVIDA 19 i nitko se bunio ne bi. Ovo sve sliči na cirkus, jedni su za, drug protiv, treći ne znaju što bi. Cirkusa je na žalost gotovo po svuda pogotovo u poljoprivredi, gdje se daju poticaji velikima i za ‘čudne’ kulture, a mala gospodarstva se zatiru i prerastaju u drač i kupinje. Isto tako nije u redu da mladi ovdje nisu dobri radnici, a otiđu stotinjak kilometara na zapad, tamo su super…….
Škola u Bukovcu je sramota države Hrvatske
Rekli ste da ste školu polazili u Bukovcu i kako vas je bilo toliko da svi u nju niste stali. Danas je ta škola ruševina.
-Ja nisam išla u ovu sadašnju ruševinu nego u školu koja je bila na brijeg iznad ove porušene. Istina, djece, učenika je bilo mnogo i stoga su šezdesetih godina prošlog vijeka odgovorni donijeli odluku da se izgradi nova škola. I krenulo je ljudi su gotovo sve sami napravili. Mi djeca smo donosili cigle, letve, crijep i druge lakše predmete. Obitelji su davale kola i životinje za dovoz i vuču tereta i dobili smo veliku i lijepu školu. Na žalost, netko je donio odluku kako je premalo djece te je škola zatvorena. Propadala je bez ‘života’ iz dana u dan dok se evo nije porušila. Ovo, kako sada izgleda bukovska škola je sramota za državu Hrvatsku, makar govore kako je odgovorna županija i načelnik općine. A načelnik općine Ervin Vičević je za Bukovec napravio više nego svi načelnici i odbornici u novoj hrvatskoj državi i ne razumijem zašto ga toliko napadaju, mišljenja je Milica Dvanajščak iz Bukovca. Ispričala nam je o susretu s dragom osobom iz mladosti te kratkog druženja s njome, proputovavši mnoge države svijeta, a posebno ističe boravak u Parizu i pohod na Eifelov toranj. Čovjek je umro, a Milica dane provodi razmišljajući o tim danima i tom divnom čovjeku. Pohodi je dosta ljudi, pa tako i drvar Darko Lesar koji joj pribavi drva i pokosi dvorište. Ostavili smo Milicu u toploj kuhinji koja je i dnevno boravak razmišljajući o gotovo enigmi. ‘Živi se dobro, malo je djece i gotovo nitko nije zadovoljan’. I u ovo predbožićno vrijeme Bukovec je u sjaju raznih žarulja i prikaza, ali djece nema pak nema. Samo još jedna priča iz Hrvatske ili je to europska stvarnost?