Da život piše romane može posvjedočiti životna priča Vladimira Radeka (69) iz Vrhovljana, rodom iz Pribislavca. Od malena, za njega život nije bio lagan. Priču započinje prisjećajući se svoje najranije dobi.
– Ja sam od mladosti kak dete živel z Romima z Prislavca. Bili smo kak braća. Ne se kralo. Jeli smo skupa, pili smo skupa. To je z Romi napravil narod! Sigde ima ljudi koji bi krali. Kad sam bil mlad bili smo jako siromašni. Beli susedi kaj su meli tam krave su nas tak iskorištavali. Za litru mleka delal sam na paši sedam dni! Kad sam došel k Romima oni su me nahranili, a kad god sam bil gladen! Čoveč čoveka treba poštivati, ispričao nam je Vladimir.
Kasnije se Vladimir oženio i doselio u Vrhovljan, no već je u mladosti odlučio okrenuti sreću u svoju korist.

– Sa 15 godina sam dišel v Maribor zidare dvoriti. Nakon kaj sam se oženil ja i supruga Terezija smo dišli v Njemačku. Bili smo tam 40 let i onda smo se vrnuli dimo v Međimurje. Tu su nam unuci i si.
Koliko god da je život krenuo u dobrom smjeru, Tereziju i Vladimira pogodila je tragedija.
– Z 25 let hmrla nam je kćer Sonja Šimunić i ostavila za sobom dva unuka, Leona i Jana. Jedan je imal 2 leti, a drugi 4 leti. Sad su pravi dečki, imaju posel i puce, govori nam Vladimir.
Unatoč svim nedaćama koje su ga snašle u životu, Vladimirova priča priča je čovjeka lavljeg srca koji svakome od nas treba biti primjer dobrote i ljubavi.