Jelena Mišić iz Donjeg Kraljevca žena je od 40 godina koja se ne može brinuti sama za sebe jer, osim što ima Downov sindrom i epilepsiju, prije desetak godina doživjela je moždani udar. Živi s bolesnom majkom. Ona sama to ne može reći, ali od rujna njezin je život uljepšala Danijela Smolek Lengelić, koja u sklopu projekta „Snažno zaželi“ brine o njoj i pomaže u kućanstvu, a svoje iskustvo opisala je dirljivim riječima.
Danijela Smolek Lengelić iz Donjeg Kraljevca, jedna je od 10 žena koja djeluje u sklopu 2. faze projekta projekta „Snažno zaželi“ na području općine Donji Kraljevec. Ovaj projekt omogućava zaposlenje teže zapošljivim ženama u dobi između 45 i 61 godinu, tako da obilaze korisnike – starije, nemoćne ili potrebite osobe, te im pomažu na razne načine.
Tako je Danijela, inače majka dvoje djece, koja je niz godina radila u administraciji, knjigovodstvu, te kod kuće na poljoprivrednim poslovima, dobila priliku za potpuno neočekivano životno iskustvo: nekoliko puta tjedno posjetiti malu obitelj Mišić, koju čine Jelena i njezina bolesna majka Štefica, te im pomoći na razne načine. Za Danijelu je to posebno i dragocjeno iskustvo, o kojem je napisala i dirljivu priču „Biti drugačiji“, koji prenosimo:
– Jelena Mišić je mlada osoba od 40 godina s jednom od najtežih zdravstvenih dijagnoza. Rođena je s Downovim sindromom, a u kasnijoj dobi dijagnosticirana joj je žarišna epilepsija. Također je prije desetak godina doživjela moždani udar koji joj je naštetio u osnovnom i normalnom obavljanju svakodnevnih obveza vezanih za prehranu, osobnu higijenu, aktivnost, razgovor. Ovisna je 24 sata o svojoj majci Štefici Mišić.
Od 1. rujna ove godine u sklopu projekta “Snažno zaželi” dolazim k ovoj maloj obitelji nekoliko puta tjedno. Uz pomoć majci Štefici oko osnovnih kućanskih poslova, najviše pažnje posvećujem Jeleni jer njoj je to najpotrebnije. Jelena ne govori jasno i razgovjetno, Jelenu je jako teško razumijeti, Jelena ne kaže što joj je potrebno, što želi, a što ne. To čovjek nakon određenog vremena sam prepozna.
Ali Jelena sve čuje, vidi, a posebno osjeća. U tromjesečnom dolasku u ovu kuću i radu te druženju s Jelenom, naučiš neke stvari koje ne bi u tri godine radnog staža, a ujedno shvatiš najbitnije vrijednosti života koje neki ne shvate ni u 30 godina radnog vijeka. Shvatiš koliko smo istovremeno različiti, a zapravo jednaki. Jelenin pogled u moje oči i osmijeh znače stotinu riječi, a njena tiha riječ “idemo” (prilikom spremanja za šetnje) tisuću riječi. Možda Jelena ne zna i ne može reći hvala ili molim, ali meni mnogo znači dok se potrudi i usnicama oblikuje riječ trenutne potrebe.
Jeleni pomažem oko oblačenja, hranjenja jer joj je uslijed infarkta stradala desna ruka, zatim spremanja (oblačenje i obuvanje) za šetnje dvorištem, ulicom, obližnjim parkom. Na Jelenu i vrijeme uvelike utječe – dolaskom hladnijih i sivih dana teže ju je raspoložiti, teže izvući iz naslonjača, kuće… U tople i sunčane ranojesenske dane mnoge sate provodile smo vani, šetajući, mirišeći jesenske plodove, cvijeće, zobajući grožđe s trsa u dvorištu. Naravno, uz pažnju na vremenske razmake šetnje i odmora, sunčanja i zaklanjanja od sunca.
Ovih dana slušale smo kako nam jesenje lišće šušti pod nogama i uživale u šarenilu boja. U nekoliko tjedana Jelena je shvatila dok je fotografiram kako i kamo mora gledati. Jelena se vrlo rado nasmije nekim jednostavnim, a smiješnim šalama. Jelena voli slušati moje priče o školskim zgodama i nezgodama s njenim bratom s kojim sam pohađala osnovnu školu. Dolaskom hladnijih dana više vremena provodi se u kući, malo se vježba rukama, zatim se hoda na steperu, sluša glazba (radio, mobitel).
Jelena je drugačija, sretna u vlastitom svijetu. Ona uvijek pokazuje ljubav na svoj način, savršena je na neki drugačiji, a nama možda nepoznat ili čudan način. Tu sam da to spoznajem iz tjedna u tjedan.
“Biti drugačiji nije ni dobra ni loša stvar. To jednostavno znači da si dovoljno hrabar da budeš ono što jesi” (A. Camus).