Luka Dominik (33), glazbenik i ljubitelj prirode iz Goričana, odlučio je sa svojim nećacima Dominikom i Josipom, prijateljicom Blaženkom Kočiš te djevojčicom Elenom Bergavec, članicom svog Puhačkog Orkestra Goričan, vidjeti kako se kreće sa sadnjom drveta od nule. O tome, kaže, nema pojma, a ako bude sreće, možda sazna na godinu. Želi stvoriti nova stabla hrasta.
Luka Dominik, inače magistar trube, učitelj glazbene kulture u Daruvaru te voditelj Puhačkog orkestra Goričan je u subotu, 13. studenoga 2021. godine bio aktivan sudionik u akciji „Zasadi stablo, ne budi panj!“ koja se odvijala na goričanskoj Šuderici, zajedno sa svojim nećacima i učenicom Elenom Bergavec i Blaženkom Kočiš. Međutim, kad su sva drva na Šoderici posađena, Luka i jedan dio njegovog tima odvojili su se i krenuli u daljnju, istraživačku akciju.
S obzirom na to da je hrast u Međimurju rijetko drvo, a žir ispod ovih hrastova još rjeđi, odlučio je, kaže, potražiti žireve i posaditi ih kako bi jednog dana narasli u velike, lijepe hrastove. Nedaleko graničnog prijelaza Goričan pronašao je polje hrastova i ispod njih krenula je potraga za žirevima. Nakon otprilike pola sata, zaključak je bio da je mnogo žireva trulo, a oni koji nisu, upitni su. No, nadu je dalo nekoliko žireva koji su na sebi imali pup – mladu zelenu biljkicu koja je počela rasti iz njih.
Sakupljeno je 20-ak žireva, a Luka je rekao da će za probu sve žireve posaditi u svom dvorištu, a kad ovo usavrši, sadit će ih po Međimurju, u kojem nedostaje hrastova. Žir se, kaže, mora položiti u tlo horizontalno na dubinu od 5-6 cm, a preporuka je u rupu dodati malo šumskog tla koje se nalazi u blizini istog stabla. Hrast zahtijeva puno sunca, a problem je što teško klija i zato se slabo razmnožava u prirodi.
– Prva faza je pronaći sjemenke, a druga faza je ‘Vidimo se za 100 godina, pa ćemo vidjeti koliko smo u tome uspjeli’ – kaže Luka.
– Znate li kad je najbolje vrijeme za sadnju hrasta? Prije 50 godina. A drugo najbolje vrijeme za sadnju hrasta? To je danas! – upozorava Luka i dodaje kako zasad budućim generacijama i djeci ostavljamo neznanje.
– Možda na godinu budemo malo iskusniji – nada se.
– Mi živimo s prirodom. U djetinjstvo sam uživao u prirodi s prijateljima. Kupali smo se u potocima, svakodnevno hodali u šumu… Ta ljubav prema šumi je ostala i ništa drugo nije došlo na njezino mjesto, dosad još nisam našao bolju stvar. Uz glazbu, naravno, koja oduvijek, od mojih najmlađih dana, ima važno mjesto u mom životu – kaže Luka.
Na web stranici „Međimurske prirode“ piše kako je prostor uz nizinske rijeke Muru i Dravu nekoć pokrivala golema prašuma hrasta lužnjaka. Do današnjih dana u Međimurju su se održale samo skromne hrastove šume i malobrojna usamljena hrastova stabla. Hoće li se trud Luke Dominika za oko 100 godina pokazati u svojoj punoj veličini?
