Silno mnoštvo ožalošćenih, prijatelja, suradnika, štovatelja i znanaca okupilo se je 28. listopada na čakovečkom zadnjem počivalištu kako bi posljednji puta na put bez povratka ispratili bolešću izmućeno tijelo 85-godišnjeg Ede Pongraca. Ispraćaj je obavljen uz sve vjerske počasti koje mu je odao fra. Josip Župan čemu su se pridružili vodeći međimurski lovci, odnosno članovi LD „Patka“ Donjeg Vidovca/Sveta Marija, društva kojem je pripadao od trenutka kada je ušao u lovstvo, a bilo je to kada je bio izuzetno mlad, točnije kada je imao 26 godina. Nad otvorenom rakom stoga se je od njega u ime lovaca „Patke“ i Međimurja oprostio Mario Gašparić, predsjednik LD Patka Donji Vidovec/Sveta Marija kao i žitelja Svete Marije i Donjeg Mihaljevca, odakle je bio pokojnik porijeklom i gdje je jedno vrijeme radio u OŠ. Oproštajni govor bio bi predug kada bi u njega sazdali sva Edina lovačka postignuća koja su bila usmjerena prema strasti i ljubavi prema lovstvu i prirodi.
Prisjetio se Gašparić njihovog zadnjeg lova na fazane i njegovih riječi upućenih upravo njemu: “Ti ćeš biti novi predsjednik društva. Prepoznao je u svakom koji je došao u naše redove sve njegove vrline koje je usavršavao savjetima. Ti si u meni vidio ono što ja nikada nisam slutio“, istaknuo je Gašparić te dodao kako su ga mladi izuzetno voljeli i cijenili vidjevši u njemu uzor, ne samo kao lovca već kao i pedagoga koji je bio u službi malog čovjeka. Govoreći dalje, Gašparić je drhtavim glasom dodao: „Danas ćemo pucati, ali ne na divljač već tebi u čast u znak poštovanja za sve što si učinio za lov i lovstvo“. Rekao je kako će im Edo nedostajati kao uvodničar u lovačku etiku, određivanje najboljeg lovca, održavanju brojnih pozdravnih govora…..
Devetero lovaca s puškama u ruci, udaljeni od mjesta ukopa, imali su po dvije patrone iz kojih je prethodno izvađena sačma te su počeli pucati pojedinačno u zrak s lijeva na desno u nejednakim vremenskim razmacima simulirajući situaciju kao u stvarnom lovu. Nakon toga su lovci u raku bacili jelovu grančicu simbol zahvale i putokaz pokojniku da nastavi lovom u „vječnim lovištima“.
Međimursko lovstvo odlaskom Ede Pongraca izgubilo je mnogo, a to mnogo je zapisano u njegovoj bogatoj biografiji iz koje ćemo izdvojiti podatak njegove veličine. “Edo Pongrac je kao dugogodišnji lovac, nositelj niza lovačkih priznanja, a među njima i najvećeg – Zlatne plakete Hrvatskog lovačkog saveza za dugogodišnji doprinos razvoju lovstva, koju je primio krajem 2009. godine. Cijeli je život, do mirovine, radio u prosvjeti i politici, a obnašao je značajne funkcije u Lovačkom savezu Međimurja, čiji je neko vrijeme bio predsjednik, a u Hrvatskom lovačkom savezu je 1997. godine izabran za dopredsjednika krovne lovačke udruge. Od prvog dana je član Lovačkog društva “Patka” iz Donjeg Vidovca.Rođen je u Donjem Mihaljevcu, a od 1974. živio u Čakovcu. Dva sina, Darko i Mladen i unuk Matija također su aktivni lovci, svi su u Čakovcu, ali su članovi „Patke“, društva u kojem je Edo bio sve, od običnog lovca, tajnika te u više navrata predsjednik…..
Edin pogled na lovstvo uvijek je bio: „Biti lovac je čast i zaista mnogi imaju krivu sliku o lovstvu. Ja ne govorim o lovu, nego o lovstvu – jer lovstvo znači prvo uzgoj, drugo zaštitu divljači, a tek na trećem mjestu je lov. U sve godine, koliko sam lovac, nikada mi nije bilo važno hoću li odstrijeliti nešto. Uvijek mi je važnije bilo druženje, boravak u prirodi…Ta ljubav prema prirodi kod mene je uvijek bila, a i sada je vrlo jaka.“
Nije nezamariva i njegova uloga u školstvu gdje je počeo raditi kao učitelj u OŠ Donja Dubrava. Posto je nastavnik TZK kada je završio PA Čakovec. Od školske godine 1972./73, do 1974./75, bio je direktor OŠ Marija na Muri (op. a. današnja Sveta Marija). Potom je otišao u Čakovec na rukovodeće mjesto u Otvoreno radničko učilište pa potom u „političke vode“ pa u Odjel za školstvo u Međimurskoj županiji gdje je ostao do umirovljenja.
Osim ranije spomenutih muških članova obitelji, najveća potpora u svemu bila mu je i ostala supruga Franciska kao i kći Željka.