Malo je onih koji na cesti ne prepoznaju lice Danice Korunić (61) iz Šenkovca, žene koja je trideset godina svog rada posvetila rekreaciji i promociji sporta, a ove godine postala je i dobitnica priznanja za životno djelo kojeg dodjeljuje Zajednica sportskih udruga i saveza Međimurja. No priznanja nisu ona koja određuju Danicu, već je to njezin vedar duh, toplina i susretljivost koju i dan danas u mirovini dijeli sa svojim kolegama i prijateljima.
Fizička i mentalna snaga koju je gradila i prenosila na druge dugi niz godina svoga rada, sada stoje kao njezino oružje u borbi života.
Nema izlike
Da će sport biti veliki dio njezina života znala je rano.
– Ja sam netko tko se sportom bavi oduvijek. Još u osnovnoj školi djevojčice su smišljale izlike kako bi izbjegle vježbane na satu tjelesne kulture. Ja sam u tome bila izuzetak. U srednjoj sam školi sam odlazila na akrobatiku, trenirala sam rukomet i usput se bavila svim drugim sportovima koji su mi se nudili. Nisam profesionalna sportašica,već rekreativka. Uključujem se u sve sportove, a nama rekreativcima bitno je kretanje, zajedništvo, pozitivizam i emocija. Moj moto oduvijek je ˈPokreni se!ˈ To je bit sportske rekreacije.
Mirna luka
Prije dvije godine Danica se odlučila umiroviti.
– Godina sam radila na uvozu u tekstilnoj tvornici ČATEKS. Voljela sam svoj posao. Bio je stresan, ali radila sam ga s voljom. U slobodno vrijeme vodim i udrugu Sport za sve u Šenkovcu gdje vršim i dužnost predsjednice, a predsjednica sam i međimurskog Saveza sportske rekreacije Sport za sve. Sve te ljude doživljavam kao svoju proširenu obitelj. Godina 2018. bila je moja životna prekretnica. Razmišljala sam: ˈImaš divnu obitelj, unučad, muža Dragutina s kojim želiš putovati, svoje divne žene iz udruge s kojima ćeš se družiti i rekreirati. Vrijeme je za mirovinu.ˈ U to vrijeme otišla sam u prijevremenu mirovinu.
Kakva majka, takva kći
Dane u mirovini Danica provodi u društvu svog supruga i svoje obitelji.
– Majka sam dvije kćerke, Lane i Ive, a baka petero unučadi. Lana živi ovdje u Šenkovcu sa svoje dvoje djece. Pošla je mojim stopama i također je rekreativka. Moja druga kćer Iva živi u Rijeci. Ima troje djece i također se bavi sportom, no ona je individualka. Iako je daleko, svakodnevno smo u kontaktu. Beskrajno zadovoljstvo i sreću pruža mi mogućnost da kuham i brinem o svojim unucima koji su krenuli u školu. Jedan od njih je i unuk Niko koji je danas ovdje sa mnom.
Kraj ne postoji
Umirovljenje je Danici donijelo još jednu, manje očekivanu prekretnicu.
– Unatoč svim lijepim događajima, mirovina mi je donijela nešto što nisam planirala – vražićka. Karcinom. Ne volim riječ rak, zovem ga vražićak, zloćko. To je jer su nekad prije ljudi znali reći:ˈ Tko ima rak, taj neće preživjetiˈ. Rak je bio neizlječiv i to se tako poimalo. Danas je drugo vrijeme. Moj zloćko je došao prije 2 godine. Do danas sam prošla nekoliko ciklusa kemoterapije i stanje se polako popravlja. Ne razmišljam mnogo o tome, jer kad bih razmišljala, to bi bio kraj.
Hrabrica
Unatoč tome, Danica je ona koja je naučila pobjeđivati.
– Kroz sport sam gradila svoju mentalnu i fizičku snagu, a sada je došlo vrijeme da ih koristim. Zna mi biti neugodno što sam oboljela baš JA, ona koja se cijeli život bavi sportom i živi zdravo. Bez obzira na to, zloćko mi je promijenio život, ali mu ne dozvoljavam da vodi igru. Imam divnu obitelj i podršku sa svih strana. Svima nam se događaju slični životni potresi, ali smatram da je bitno to sagledati kao sastavni dio života. Nešto što nipošto nije kraj, već sam stanje koje će se s vremenom riješiti. Život me naučio čvrstini u svemu, pa tako i u ovome. Ono čemu se nadam su pak novi susreti s mojim ženama iz udruge i gledanju moje unučadi kako odrastaju – govori nam Danica.
Uz sve to, teško je ne primjetiti kako čak i u ovim godinama Danica sjaji, a teško ne zaključiti da sjaji zbog životne volje i ljubavi koju prima od svojih bližnjih. Sve žene u sličnoj situaciji neka budu Danica. Ona je primjer žene koja pomiče granice i onda kad se čini da izlaza nema. Njezin duh već je odigrao najveću pobjedu.