MRGUD IZ VUKANOVCA!

FOTO Umišljene “veličine” ne vole kad im u lice kažeš istinu, kukavice ne podnose heroje, kao ni lijenčine radnike!

Autor: Ivica Jurgec Foto/Video: Ivica Jurgec
- Oglas -
- Oglas -

Zbog vojničkog držanja i oštre retorike mnogi ga smatraju pravim mrgudom, čovjekom koji bi se samo svađao, tjerao “mak na konac”. A nije tako. U korpulentnom tijelu i iza ozbiljnog lica zapravo se krije prava međimurska duša, mekana, spremna pravdu podupirati do neba i nepravdu gurati do pakla.

To Željko Tomašić (69) iz Vukanovca, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske s diplomom magistra inženjera građevinarstva. Iako je pola života proveo u Karlovcu i na ratištima kao inženjerac, njegov Vukanovec uvijek mu je na srcu i tu živi uz svoju majku Katarinu, kojoj će uskoro biti 91 godina. Otac Rafael preminuo je prije 4 godine.

- Oglas -

Željko i majka Katarina u Vukanovcu

Zapravo, Željko čuva svoje korijene, ali ga je život od malena odnio u svijet. Budućnost je vidio u vojsci bivše države. Odmah nakon OŠ u Gornjem Mihaljevcu otišao je u Zagreb, gdje je završio vojnu gimnaziju, a potom i vojnu akademiju kopnene vojske, smjer inženjerija. Dobio je posao u inženjerijskom puku  Kamensko u Karlovcu, a onda je šest godina bio nastavnik zaprečavanja u vojnoj akademiji u Mekušju, također u Karlovcu.

-U to vrijeme sam upoznao i prelijepu Milku iz Slunja i, evo, već smo 43 godine u braku. Nastanili smo se u Karlovcu i dobili dvoje djece. Sin Antonio je u Zagrebu, a kćerka Antonija živi u Luksemburgu. Milka je zavoljela Međimurje i često smo zajedno ovdje u Vukanovcu. Osim mene, obožava meso z tiblice i turoše, a sad u proljeće voli nabrati mlade listove maslačka, punih željeza, koji su posebno zdravi i jede ih kao salatu – kaže uz osmijeh Željko i nastavlja:

- Oglas -
Obitelj Tomašić – Željko, Antonio, Antonia i Milka

-Kad je počeo rat u Sloveniji, a tenkovi iz varaždinske vojarne prolazili su Međimurjem, zatražio sam otpust iz JNA i dobio ga 30. srpnja 1991., ali su mi skinuli čin. Umjesto majora, postao sam kapetan prve klase. Odmah sam se stavio na raspolaganje tadašnjoj Općini Čakovec i već 1. kolovoza počeo raditi u Štabu teritorijalne obrane. Uskoro sam preuzeo zaprečavanje vojnih objekata JNA, prometnica i mostova u Međimurju. Zbog političkih spletki i podmetanja nisam postao zapovjednik 54. samostalne pješačke bojen, nego sam imao zadaću obuke i pripreme branitelja za ratište – prisjeća se Tomašić.

Inženjerci s državnim tajnikom – Slunj 2007.

SPLETKE I JAL U MEĐIMURJU

S obzirom da je bio stručnjak u svom poslu, zahtjevan kod obuke, mnogi su ovdje u Čakovcu bili ljubomorni na njegovo znanje, pa se želio maknuti od njih.  Zato mu je general HV, Červenko, dao zadatak da početkom 1992. godine u Međimurju ustroji domobransku bojnu, koja je trebala s vremenom prerasti u pukovniju. No, i tu su “zahrpni delavci” počeli djelovati. Imali su jezik, ali ne znanje i moral, pa je Tomašić, iako teška srca, odlučio otići odavde. I baš u to vrijeme postavljen je za načelnika inženjerije VI. Zbornog područja Bjelovar.

-Boravak na prvoj crti bojišta bio mi je manje stresan od spletki i jala u Međimurju – otvoreno kaže pukovnik Tomašić.

Tomašić i društvo na terenu

-Kao načelnik inženjerije počeo sam s osiguranjem bojnih djelovanja u pripremi operacije “Bljesak”, što je obuhvaćalo izviđanje u neprijateljskoj pozadini, rasporedu njihovih borbenih snaga, te izradu skloništa i bunkera s naše strane, kao i postavljanje minskih polja i zapreka na bokovima. Važno je bilo uočiti neprijateljska minska polja i obilježiti ih kad krene napad, da ne ginu naši vojnici. Ponosan sam što ni jedan hrvatski vojnik u VRO “Bljesak” nije pognuo od mine u neprijateljskim minskim poljima – ističe Željko Tomašić i dodaje da su se mnogi kasnije “kinčili” njegovim zaslugama.

Tako je pod njegovim rukovođenjem, poslije “Bljeska”, utvrđena državna granica na Savi, a počelo je i razminiravanje zapadne Slavonije. Prvi je u Hrvatskoj, po odobrenju generala Džanka, osnovao Centar za razminiravanje sa sjedištem u Daruvaru, za čijeg je zapovjednika postavio Dragutina Šarića. Kasnije se pričalo da je prvi centar za razminiravanje osnovan u Osijeku (general Dečak), a zapravo ih je Tomašić obučavao kako takav centar mora funkcionirati.

Leček predaje prijavak gen. Džanku u pratnji Tomašić – Čakovec – 1994. godine

-Mi inženjerci smo prvi ušli i u Okučane i na most na Savi kod Stare Gradiške. Tada sam postavljen i za zamjenika zapovjednika zbornog mjesta Stara Gradiška. Prije “Oluje” inženjerci su premješteni u Novsku, a osobno sam rukovodio prvim valom desanta preko Save u Drenovom Boku, a moj zamjenik Dragutin Remenar u Jasenovcu. Splavima smo u jednom danu preko Save prebacili naše snage jačine 5 brigada s opremom. Prvi smo već drugi dan “Oluje” ušli u Hrvatsku Kostajnicu iz smjera Jasenovca. Sve to nesumnjivo je pridonijelo predaji korpusa vojske tzv. srpske krajine generalu Stipetiću kod Topuskog – kaže Tomašić.

10 GODINA U MINSKOM POLJU

Puno toga još nam je ispričao ovaj zanimljiv čovjek iz Vukanovca. Nastavio je raditi na razminiravanju, a onda je teško oblio. No, vratio se svom pozivu. Radio je na poslovima preustroja Hrvatske vojske. Postao je stožerni časnik inženjerije u Glavnom stožeru Oružanih snaga HV-a. S obzirom na veliku stručnost i iskustvo, imenovan je ravnateljem državnog povjerenstva za uništavanje protupješačkih mina pod nadzorom UN-a. Obilazio je Hrvatsku i radio na saniranju posljedica rata, te na postavljanju radara na kopnu i moru.

-Kad je formirano zapovjedništvo Hrvatske kopnene vojske u Karlovcu, general Mareković ponudio mi je da budem načelnik Odjela inženjerije KoV, što sam prihvatio. Tu sam i dalje radio na razminiravanju vojnih objekata, što znači da gotovo deset godina poslije rata nisam izlazio iz minskih polja. Uz to, počeo sam pripremati i naše vojnike za međunarodne misije, a poligon Cerovac pretvorio sam u centar za obuku specijalaca za međunarodne misije. General Mareković me kasnije postavio i za zapovjednika 33. inženjerijske brigade, a imao je još neke planove u združenom zapovjedništvu, ali sam 2007. godine, pomalo bolestan, ipak odlučio zatražiti mirovnu– kaže umirovljeni pukovnik Željko Tomašić.

Tomašić i Mareković

AKTIVAN U CIVILNOM DRUŠTVU

Vratio se u Karlovac, djeca su već poodrasla, otišla svojim putem, a onda i on u Međimurje. Supruga ga je slijedila.

-Od onda do dana sam se posvetio tzv. civilnom društvu. Bio sam osnivač udruga za zaštitu potrošača, poduzeo niz uspješnih aktivnosti i sada udruga djeluje u Selnici za čitavo područje Hrvatske. S obzirom da u Karlovcu živi puno Međimuraca, karlovački župnik rodom iz Koncovčaka, novinarka rodom iz Donjeg Kraljevca i cvjećarka rodom iz Goričana, bili smo začetnici ideje o osnivanju Zavičajnog društva Međimuraca “Pinklec” u Karlovcu. Često dovodimo goste iz Karlovca i okolice u Međimurje, obilazimo turističke manifestacije, zanimljive OPG-ove… Trenutno sam ja predsjednik “Pinkleca” – kaže Tomašić.

Tomašić predaje knjigu Ivanu Milasa (ministar bez portfelja) 1993. godina – Čakovec

No, ni braniteljske udruge nije zaboravio. Nije želio branitelje u getoiziranim udrugama. Ipak, izborio se za niz pogodnosti za branitelje, osnovao Društvo “Veteran” u Gornjem Mihaljevcu, ali i Zajednicu braniteljskih udruga ratnih postrojbi Međimurske županije “Branitelji zajedno” kojoj je agilan predsjednik.

-Nije nam cilj samo na važnije datume položiti vijence i zapaliti svijeće kod spomen-obilježja. Mi imamo svoje projekte koji imaju za cilj mlade informirati o svemu što se događalo u Hrvatskoj uoči i za vrijeme Domovinskog rata. Vodimo ih na mjesta gdje su vođene bitke, gdje su se događali strašni zločini, da od ljudi koji su to proživjeli čuju istinu. Mi danas u “Veteranu” okupljamo gotovo 60 posto članova koji nisu branitelji i 12 posto djece mlađe od 14 godina, kako bi ih, kad to već u dovoljnoj mjeri ne čini školstvo, podučili o Domovinskom ratu! I takav naš rad već smeta pojedinim “šefovima” braniteljskih udruga, koji zajedno imaju manje dana u ratu nego moja žena. Takvi ljudi ne vole da im se istina kaže u lice, jer su o sebi stvorili lijepu, ali lažnu sliku. Volim čeprkati po povijesti i svaki dan naučim nešto novo. Internet je strašna stvar. Razotkrio je mnoge istine. Ali i laži – ističe Željko Tomašić, koji je za Martinje veteranima i gostima organizirao veliku zabavu s plesom i krštenjem mošta i bio glavni plesač.

Tko bi to rekao za ovog “mrguda”?

E, da, ipak je on pravi brežni Međimurec. Veliko srce z malog Vukanovca!

- Oglas -

Podijeli:

NAJNOVIJE

PROČITAJTE JOŠ

FOTO Predrag Zvošec donirao i postavio nova sjedišta na klupama u parku kod crkve

Općina Donji Vidovec zahvalila je Predragu Zvošecu (Pedo gradnja) na sanaciji klupa u parku kod crkve. Tom su prilikom...

Gimnastičari Macana ostvarili zapažene nastupe na Šalamunovom memorijalu u Mariboru

Gimnastičari GK Marijan Zadravec Macan ponovno su potvrdili svoju kvalitetu na međunarodnoj sceni. Na jednom od najjačih turnira...

FOTO Učenici OŠ Prelog okupili se na misi zahvalnici za proteklu školsku godinu

Na blagdan Presvetoga Srca Isusova učenici Osnovne škole Prelog okupili su se na svetoj misi zahvalnici za proteklu...

FOTO Mladi iz Svetog Martina na Muri zablistali na državnim natjecanjima i smotrama

Načelnik Općine Sveti Martin na Muri Martin Srša organizirao je u srijedu, 10. lipnja, prijem za učenike koji...