Prvi Mjesec međimurske popevke je iza nas. Iako svojom idejom i načinom realizacije zaslužuje visoku ocjenu, jedan od propusta koji je svima zapeo za oko bilo je izostavljanje Mirka Švende Žige s popisa izvođača.
Zanimalo nas je zna li Žiga zašto nije pozvan i je li ga netko kontaktirao?
-Nije me nitko zvao i ne znam zašto je do toga došlo, niti mi je poznato tko je odabirao izvođače. To i nije pitanje za mene, već za organizatore, odnosno one koji su procijenili da mi nije mjesto u programu. Osobno smatram da sam svojim radom i ljubavlju prema našoj domaćoj riječi i pjesmi zaslužio naći se na pozornici gdje se po prvi puta službeno slavila međimurska popevka na ovaj način i mislim da mi je tamo bilo mjesto zato što sam prije 30 i više godine prvi stavio međimurske popevke na nosač zvuka kako bi ih se sačuvalo od zaborava. Očito tako razmišljaju i mnogi drugi, jer mi ovih dana ne prestaje zvoniti telefon, a i gdje god dođem svi pitaju zašto me nije bilo. Nažalost ne mogu im odgovoriti, kao ni vama, jer o tome nisam odlučivao, niti su me išta pitali. Sama ideja o pokretanju Mjeseca međimurske popevke je odlična, ali trebalo je, posebno na početku, vrlo pažljivo birati program i izvođače da bi pokazali ono najbolje što Međimurje ima. Moj osobni stav je da se u tom izboru djelomično pogriješilo, jer sastav koji je angažiran ima osebujan pristup popevki, a i reakcije publike, koja je tijekom koncerta napuštala dvoranu, govore o tome da nisu dobili ono što su očekivali.
Jeste li razočarani takvim razvojem događaj?
U ovim godinama malo me toga može iznenaditi, kamoli razočarati. Nekako sam već navikao na to, jer ovo nije prvi puta da me se zaobilazi u sličnim prilikama i često se znalo desiti da naši organizatori sličnih događaja ne poštuju „svoje“.
Od prvih „Fijolica“, pa sve do danas, iza mene je 17 nosača zvuka s više od 200 pjesama, među kojima je uvjerljivo najviše međimurskih popevki. Počeli smo s onim najpopularnijima, čije su melodije i tekstove ljudi dobro znali, da bi s vremenom nastojali od zaborava otrgnuti brojne prekrasne popevke koje su bile manje poznate, a zahvaljujući tome danas su postale standardi. Tako se na albumu „Čisto međimursko“ nalazi pjesma „Daj bi brže bila v dolnjem kraju kmica“ koju emeritusi nisu imali otkud „prepisati“ i staviti u knjigu, a ja sam je pronašao u dalekom Hannoveru, na putu za Berlin gdje sam, uz najboljeg hrvatskog cimbulaša Andriju Maronića, održao koncert i predavanje studentima Akademije. Razlog zbog kojeg su me pozvali bila je pjesma „Vjutro se ja rano stanem“ iz koje je nastala njemačka himna.
Kada sam pokrenuo projekt Žiga i bandisti međimurska popevka, koju sam i prije toga prenosio po našim katoličkim misijama i drugim sredinama izvan Hrvatske gdje su živjeli i radili naši ljudi, daleko je prešla granice Mure i Drave te otvorila vrata svijeta čime su stvoreni preduvjeti da postane dio UNESCO-ve kulturne baštine čovječanstva. U godinama intenzivne suradnje s bandistima nemoguće je pobrojiti sve nastupe, ali vrlo lako one koje smo imali u Međimurju, jer ih je ukupno brojkom i slovima bilo tri što govori samo za sebe. Posljednji pred godinu dana na poziv Filipa Horvata, direktora Turističke zajednice Grada Čakovca, koji se, kao glazbenik, vrlo dobro razumije u glazbu i zna koliko se poštuje moj rad širom Hrvatske. Zahvalan sam toj iznimno talentiranoj skupini tadašnjih studenata, a danas akademski školovanih glazbenika, što su prepoznali važnost tog projekta i uključili se. Na početku i kraju svakog našeg koncerta dionica pjesme Ljubav se ne trži odsvirana je na svakom od instrumenata i postala toliko prepoznatljiva da je ta skladba izabrana među šest hrvatskih pjesama uvrštenih u Pjesmaricu Europske unije, zajedno s Oliverom, Gibonnijem, Arsenom i drugima, kao najbolja u kategoriji narodnih i tradicionalnih pjesama.
Od 2011.godine imao sam nekoliko rasprodanih koncerata u zagrebačkom hramu kulture Lisinskom, koji sam tih večeri pretvarao u srce Međimurja, približivši naše međimurske napjeve metropoli. S obzirom da se moj rad i rezultati nisu mogli osporiti, posljednjih desetak godina, naročito nakon jedne predizborne kampanje, pokušalo me se osobno ocrniti, čak i medijski. Nije se dovodilo u pitanje moje stvaralaštvo, nego moj karakter koji niti mogu, niti želim mijenjati, jer smatram da imam pravo na svoj stav i mišljenje. Moj jedini odgovor bile su pjesme koje sam stvarao u čitavom tom razdoblju. Nastavio sam promovirati popevku s bandistima ili uz pratnju Cimbal banda na tradicionalnim cimbulama, odnosno sa svojim „električarima“ iz Žiga žaga banda.
Zato me je bilo smiješno kada sam čuo da se na konferenciji za novinare, gdje je najavljen program Mjeseca međimurske popevke, o meni govorilo kao nekome koga će se naknadno ubaciti u program, kao da mi treba učiniti uslugu. U cijeloj priči neprihvatljivo mi je da se licitira mojim imenom, kada mi se ionako nitko nije obratio i da me se, po domaće rečeno, pošikava kao da nemam ništa iza sebe. Pretpostavljam da me iz sličnih razloga zaobilaze i razna županijska priznanja, ali ima i onih koji drugačije gledaju na moj rad. U Međimurju se malo zna da sam prije šest godina na Interstasu u Solinu, tradicionalnoj Međunarodnoj smotri turizma, turističkog filma i krajobraza, dobio Zlatnu plaketu za izvrsnost cjelokupnog pjevačkog opusa, promociju kulturnog turizma Međimurja i doprinos našoj etno glazbi kao dijelu World music pokreta. Time se iznimno ponosim, jer tom je nagradom zaokružen moj glazbeni opus i sve ono čime sam pridonio svojim radom.
Prije nekoliko dana u zagrebačkoj Esplanadi najstarije i najveće profesionalno Udruženje turističkih novinara i pisaca o turizmu Fijet Croatia dodijelio vam je posebnu zahvalu za izniman doprinos i zahvalu u ostvarenju njihovih projekata. Sličnu nagradu dobila je i Turistička zajednica Međimurske županije, pa je tom događaju prisustvovao i međimurski župan Matija Posavec. Govori se da ste mu tom prigodom okrenuli leđa?
-Zahvaljujem Fijetu na nagradi i tome što su vrednovali moj doprinos. Uostalom, jedino što želim je da se moj rad i stvaralaštvo cijeni i poštuje onoliko koliko zaslužuje. Pozdravio sam se i čestitao Rudiju Gruli, direktoru Turističke zajednice Međimurske županije, na dobivenom priznanju, a vidio sam i župana, ali nije to bilo ni mjesto, ni vrijeme za bilo kakve razgovore o temama izvan same proslave, jer smo imali i protokolarne obveze. Uostalom, o čemu bismo i pričali? Netko je u ime Međimurske županije kao organizatora procijenio da mi nije mjesto u sklopu Mjeseca međimurske popevke i to je njihovo pravo. Baš kao što je moje da se s takvom procjenom ne složim i svoj stav potkrijepim činjenicama koje govore da sam međimurskoj popevki posvetio cijeli svoj život. Odgojen sam tako da svoje mišljenje svima kažem u lice, a ne iza leđa, pa župan dobro zna na koji način razmišljam o svemu o čemu smo pričali ili smo mogli razgovarati da je bilo volje i potrebe. S obzirom da je tamo bio veliki broj turističkih djelatnika, glazbenika i drugih umjetnika koji su se također začudili zašto nisam uvršten u program praznika međimurske popevke, možda je njima pojasnio što je tome razlog. Meni je, ionako, sve jasno. Nemam razloga, ni potrebe bilo kome okretati leđa, pa tako ni županu. Dapače, moglo bi se reći da je županija svojim izborom vezanim uz popevku meni okrenula leđa, ali to je sada već završena priča.
Svojevrsna satisfakcija zasigurno je bio i nastup na velikom koncertu „Domu mom“ u zadarskoj dvorani Krešimir Ćosića gdje su se predstavili poznati pjevači iz svih dijelova Hrvatske i promovirali svoje sredine?
-Uvijek pjevam svojoj domovini, svom zavičaju i svom domu, pa mi je bila iznimna čast kada sam pozvan na taj koncert gdje sam nastupio pred više od 10.000 ljudi i zato veliko hvala kolegama koji su me pozvali držeći me glasom sjevera. U takvim prilikama nikada ne propuštam spomenuti svoje Međimurje i svoj Prelog kojemu moj Čehovec pripada, pa sam to učinio i ovog puta uz buran pljesak mnogobrojnih gledatelja. I sada se ježim od toga. Kroz cijelu moju karijeru glas publike za mene je jedino važan. Lijepo je dobiti priznanja ili nagrade struke i sredine u kojoj živite, ali za mene je ključno što o mojem radu kaže publika, ljudi koje svakodnevno srećete u prolazu, oni koji će s vama zapjevati na koncertu, jer ih je pjesma dotakla u srce i dušu. Pitajte Štefa ili Šteficu koje susretnete na ulici što misle o mojem stvaralaštvu i njihov će mi komentar najviše značiti. Zato bi bilo zanimljivo saznati što o ovoj temi, o kojoj sada pričamo, kaže glas naroda, iako se već dosta toga moglo čuti ili pročitati.
Često ste isticali da je ljubav prema popevki započela s vašim rođenjem i da ste je naslijedili od majke Marije.
-Još dok me nosila i dok me dojila moja Mara je navek popevala. Onako kao što se te pjesme pjevaju od davnina. Međimurska popevka se prvi puta zapjevala mnogo prije nas i pjevat će se još dugo nakon nas. Iako neki danas pjevaju Međimorju, pa se tako zapisalo i u nekim nedavnim knjigama, naši su stari oduvijek pjevali Međimurju, a dalo bi se nabrojiti još dosta detalje u kojima ponekad danas bezrazložno mijenjamo tu njezinu izvornu formu. Zahvalan sam svojoj Mariji što mi je tu ljubav prenijela svojom krvlju, svojim DNK i obradom pjesme Mama želio sam iskazati mali znak pažnje i zahvale za sve što mi je dala. Jednako tako od srca sam zahvalan cijeloj svojoj obitelji na svemu što su me, kao najmlađeg, naučili. Nisu bez razloga neki moji albumi i koncerti posvećeni obitelji, jer čvršća veza od toga ne postoji. Uskoro će svjetlo dana ugledati moj osamnaesti album, isključivo s autorskim pjesmama koje govore o domovini, zavičaju i obitelji te će njihovi tekstovi, vjerujem, dotaknuti mnoge te pokazati tko sam i što sam.
Svoju ljubav prema međimurskoj popevki danas dijelim sa svojim unucima, jer me sve više veseli prvo biti djed, a onda sve ostalo. Dugujem zahvalnost i svojem bratiću Antunu Horvatu iz Palinovca koji je prepoznao tu moju ljubav i na jednoj svadbi u mom Čehovcu, pred više od 30 godina, rekao da način na koji izvodim međimurske pjesme mora biti zabilježen. Treba reći da je u to doba međimurska popevka bila daleko od svog današnjeg statusa, čuvala se u KUD-ovima, a najčešće su je izvodili bandisti na karminama kada se sviralo za dušicu pokojnika. Tada je uistinu trebala čvrsta vjera u pokretanje takvog projekta, koji je po izdavanju jednostavno eksplodirao, pa mi i danas predstavnik izdavačke kuće Dammic sa sjetom govori o tome kako su tada kazete štampali dan i noć, a cure iz Lauticije, gdje su se prodavale, prisjećaju se kako ih nisu stigle naručivati. Bili su to počeci procesa koji su nas doveli do Mjeseca međimurske popevke i sretan sam što je u njega ugrađen i moj doprinos. To mi nitko ne može i neće oduzeti, pozivali me na sudjelovanje u tom projektu ili ne. Sve dok sam na nogama i mogu držati gitaru međimurska popevka iz moje će duše izvirati kao što Mura i Drava poteku iz naručja gora u kojima začinju svoj život. Siguran sam da će mnogi i dalje to osjetiti, prepoznati i doživjeti poput mene, a to mi je, u svemu, jedino važno. Svima koji vole Međimurje i međimursku popevku od srca želim mnogo sreće i zdravlja!
