Kada pričamo o velikim ljudima, pričamo o Kristini Zorčec (35) iz Ivanovca, stručnoj terapeutkinji Kluba liječenih alkoholičara „dr. Mato Golubić“ Čakovec koja grupne sastanke članova vodi već 14 godina. U KLA Čakovec prvi puta je došla s 21 godinom kao mlada studentica socijalnog rada.
– Od trećeg razreda srednje škole znala sam da želim biti socijalna radnica. Na fakultetu smo imali praksu, no ja sam u to vrijeme željela znati tko je socijalni radnik iz prve ruke. Moja se obitelj privatno znala s dugogodišnjim terapeutom i socijalnim radnikom Josipom Lehkecom koji je vodio klub, a koji se taman u to vrijeme umirovio. Prvih par puta došla sam tek ogledno, no nešto me vuklo da dolazim sve češće. Danas vjerujem za to zaslužan moj prvi posjet klubu kada me preplavila bujica ljubavi i prihvaćanja koje sam dobila od tadašnjih članova kluba. Postala sam jedna od njih, dio njihove male obitelji, a uskoro i voditeljica kluba. U to su se vrijeme klupski sastanci održavali samo subotom pa sam tako 10 godina svake subote često umjesto druženja s kolegama odlazila u klub. Danas znam da je to bio ispavan izbor. Živim za svoju profesiju. Ona je meni najljepše zanimanje na svijetu- ističe Kristina.
Gore je piti nego ubiti
Put od ovisnosti do stabilne apstinencije dug je proces kroz koji alkoholičari trebaju pomoć stručnjaka, obitelji i zajednice čija podrška i empatija često izostaje.
– Oko alkoholičara postoji velika stigma, a moja je misija destigmatizacija tih ljudi. Danas je gore reći ˈJa sam liječeni alkoholičarˈ, nego skriviti tešku nesreću u alkoholiziranom stanju. To će se već oprostiti, ali ne i iskreno priznanje ˈImam problem s alkoholom.ˈ Mnogi članovi kluba naišli su na zatvorena vrata, pretrpjeli velike gubitke i izoliranost zajednice u trenutku kad su se priključili liječenju. Mnogo sam puta svjedočila i situaciji nekog od članova koji su izgubili 90 posto svojih prijatelja. Mnogo se toga gubi, a treba vremena da pojedinac shvati koji su benefite liječenja od ovisnosti. Tek tada članovi procvjetaju.
Film vs. realnost
Čuvena rečenicu ˈJa sam alkoholičarˈ kojom novi članovi započinju proces filmska je scena, no ne i stvarnost. Većina članova KLA isprva ne prihvaća svoje stanje.
– Velika većina ovisnika dugi niz godina negira svoju ovisnost. Osjećaju se prisiljenima i stjeranima u kut. S njima treba mnogo rada, a kasnije ih klub ˈuzmeˈ pod svoje. Imamo jednog člana koji je tek nakon 10 godina apstinencije priznao ˈOvdje sam jer sam imao problema.ˈ Nitko od njih ne dolazi deklarirajući se kao alkoholičar. To izreći nešto je najintimnije i najiskrenije što čovjek može učiniti. Za takvo ogoljenje treba vremena.
Predrasude
Slika alkoholičara koju velika većina ljudi ima samo je predrasuda.
– Radim u Obiteljskom centru Čakovec i često se susrećem s ljudima kojima savjetujem da dođu u klub kako bi riješili svoj problem. Kod većine to izaziva negativnu i burnu reakciju. Za njih je alkoholičar sinonim za čovjeka s dna društva, propalicu, beskućnika, nezaposlenu osobu bez obitelji. To je najveća zabluda. K nama dolaze pojedinci koji imaju posao, obitelj, kuću, pa čak i vikendice na moru, kompletne osobe kojima zbog niza razloga u jednom periodu života pojavio dogodio problem s alkoholom. To su ljudi koji traže da ih se izvede na pravi put i izbavi iz ralja alkoholizma, no to ne znači da će svi oni i uspjeti. Recidivi su ovdje redovita stvar.
Zatvor
Među članovima kluba nalaze se i oni koji apstiniraju dugi niz godina, a sastanci se ne održavaju samo u službenim prostorijama kluba.
– KLA nije zatvor. Često idemo na druženja i izlete, no postoji jedno pravilo. Dolazak u klub se ne preskače! Preskakanjem sastanaka gubi se kontinuitet koji vam iz tjedna u tjedna daje snage i podrške da izdržite apstinenciju. Imamo članove koji apstiniraju već dvadeset, četrdeset godina. Iako više nisu ovisnici, oni su novim članovima kluba podrška i svjedočanstvo da se može prevaliti taj period. Oni su naše dobre vile koji dolaze ne zbog sebe, već zbog drugih.
Majčinstvo
Uz sve obaveze koje ima, Kristina je i majka.
– Trenutno sam na porodiljnom kod kuće u Ivanovcu. Prije samo mjesec dana rodila se moja kćer Hana, no i u visokom stupnju trudnoće pohađala sam sastanke. Namjeravam se što prije vratiti u KLA, a u tome imam podršku svog supruga Antuna i sina Filipa (6). Vjerujem da mogu odvojiti jedan sat u tjednu za moju drugu obitelj koja me treba. I oni su moja „djeca.“ Kad netko izdrži godinu dana bez alkohola, to je kao da slavi prvu godinu svoj novog života. Teško mi je ne biti ponosna i reći si: „To je moj učenik.“ To me tjera da učim, istražujem i budem tu za njih i dalje, rekla je za kraj Kristina.
