‘S kolegama iz Lendavskog Varstroja morao sam na posao u po prometu brodova i roba u najveću svjetsku luku Roterdam. Kad sam već morao, rekao sam sebi; ostaneš gore godinu dana samo kaj si kupiš u ono vrijeme popularnog Fiata 850, ali sam na kraju ostao punih 50 godina.’
Na Gradiščak bregu koji se nalazi u podnožju kultnog Venca sasvim slučajno sretoh Franju Vrhara i kroz kratko vrijeme uvidjeh kako je čovjek širokog spektra poznavanja svijeta, domovine i poljoprivrede, što me posebno zaokupilo. A znate što ili kaj? Žganica, međimurska i tako je nastajala ova priča s čovjekom koji je život živio od siromaštva, borbe za posao, rad i lutanje svijetom i na kraju povratak u svoju Hrvatsku koju ljubi iznad svega. Novinara puno toga zanima, sugovornik još više želi reći i nastaje situacija kada je teško odrediti o čemu razgovarati, kako ne bi nastao ‘bučkuriš’ nego štivo kakvo zaslužuju naši čitatelji. Jer sve što i o čemu smo razgovarali četiri dana, dovoljno je za roman, dok je za novinarski članak preobilno. Rekoh, idemo z međimurskom žganicom.
Črešnjova žganica cejlog Gradiščaka kralica
Pita Vrhar, budete gospon novinar probali črešjovo žganicu? Naravno, to mi je najcjenjenija od svih krasnih međimurskih žganica. Odmah mi je volja minula jer sam vidio kako Vrhar žganicu drži u plastičnoj flaši od Jamničke. Prinese mi je i veli podehnite (pomirišite). Nisam bio oduševljen što je Franjo odmah iščitao s mojeg lica.
– Je i drugi mi veliju kaj je malo slaba. Ja pak velim, Franjo natočite u kupicu ili štamperlin, što on učini. I stavismo kupicu z žganicom na stol i za par minuta soba je mirisala na trešnju. E, gospon Franju, sada je to dama žganica, i onda kupicu prinjeh ispod nosa i zatim na usnice.
Romantika, Franjo dragi, nikša slaba, nego kraljica! Velite? Je savršena, bolja od moje za koju sam u Splitu na ocjenjivanju od mogućih 90 bodova dobio 90 bodova. Znači dobra je, upita još jednom Vrhar, i donese još kupicu. Uz koju doznajemo kako je žgajario črešje da je tak dobra zišla. Črešje mi je tu na Gradiščak bregu dao i sam pobrao prijatelj Ivek Andrašec, a ja sam je tradicionalnim postupom pospremio u posudu, gdje je uzavrela ili fermentirala. Potom je uslijedila klasična žgajara u 80 litarskom kotlu, kurenjem na drva. Kako ja alkohol ne pijem više sam se orijentirao na ranija iskustva, a i Iveka sam pitao kakva je. Sada mi Vaša ocjena znači najviše i siguran sam da je prava međimurska črešjova žganica. Par smo štamperlini popili, a Franjo veli: Ej, ve pak vam dam jenu drugu, kaj budete rekli.
Savršena travarica od 9 međimurskih trava
I donese Franjo, sada već unaprijeđen u veličanstvenog travaricu u staklenci, otvori, a ono miris koji osvježava, veseli i vabi pijenju. Mirišem, klimam, pitam, gutnem. Božanstvo. Priznajem da sam kušao u životu više travarica nego je na čislu (krunici) zrna(šca), ali ovakav dojam nikada nisam shranio. Odmah mi je bilo jasno kako ova travarica nije nastala onako kako to rade naši sveznalci po receptu: liter žganice i kiticu ružmarina, ili pelina, ili majčine dušice ili lavande, ili smilja i bosilja te malo na sunce i to je travarica? Rekao bi legendarni novinar Drago Ovčar, dejte najte!
Gospon Franjo, koje su trave korištene za ovu travaricu, a u flaši ne vidimo kiticu biljke?
I započne Franju priču, a ja ga samo slušam, jer to je u ovakvim situacijama najpametnije. Ovako, u stvaranju ove travarice nije bilo niti jedne jadranske ili ličke trave, kakše smilje i bosilje, drače i bosilje, lavanda… Moj prijatelj Stanislav Hržnjak iz Selnice nabrao je i osušio 9 veličanstvenih međimurskih trava i kada sam žgajario plaviša u kotao sam stavio ‘šansonu’ trava domaćih, međimurskih, ne tretiranih i tako blago opakih. I potekla je žganica travarica zeleno-žuto-plave boje, mirisa poput najboljih svjetskih sličnih napitaka iz Rusije, Colorada, Libije, Grčke, Mađarske i Slovačke.
Dakle, nisam kao mnogi ‘naši dečki i meštri’ koji u bocu rakije stave kiticu uglavnom biljaka ili trava s Mediterana i onda nam prodaju maglu o vrhunskoj travarice. To su neke isplahine od travarice, a ova je iskonska koju smo žgajarili u kotlu, a u flaši je samo okus i miris, kitice ili lista nema. Trebala bi ostati tajna koje trave su dio ove travarice, ali Vi ste novinar kojeg vidim i doživljavam prijateljem zemlje, poljoprivrede, a znam i da ste stvorili Festival žganice, pak Vam budem rekao. Ovako: koromač, rutika, kadulja, melisa, pelin, mravinja, stolisnik, rudbekija i pljuskavica. Neke od njih jesu uljezi, ali dugo godina rastu ovdje te su s pravom udomaćene. Ja sam ovu travaricu nazvao turbo travarica stanislava i hvala mi kaj Vam je dobra, nanizao je Franjo Vrhar iz Donjeg Koncovčaka koji kraljuje u prelijepom krajoliku i hacijendi te goricama na Gradiščak bregu.
Pedeset godina u Roterdamu i uvijek najbolji radnik
Prije 52 godine je Franjo Vrhar radio u Sloveniji u poduzeću VARSTROJ u Lendavi i trebalo je ići raditi u Roterdam, u mega luku gdje je trebalo nešto raditi na postrojenjima i spremištima naftnih kompanija.
– Nisam odmah bio za to, ali sam strašno želio imati auto, u ono vrijeme lijep i popularan Fiat 850 cupe. Rekoh, idem kaj si zaslužim za Fiat 850 i onda ostajem u Hrvatskoj među dečkima i naravno pucama, koje će bacati oko za Fiatom 850, a ja u njemu. Dogodilo se niz stvari, kako to već je u životu te sam ostao pola stoljeća. Stekao sam mnoga poznanstva s ljudima iz stotinjak država i shvatio koliko je lijepa i bogata moja Hrvatska. Naj govori što kaj oče i fali ovu ili onu državu, ali od Hrvatske ljepše zemlje nema.
Volim je i obrađujem sve što sam naslijedio i kupio. Jer, koliko voliš zemlju, dakle njivu, sjenokošu, gorice toliko ljubiš čovjeka, toliko ljubiš Boga i svoju domovinu. Zemlja je jedina na svijetu koja te nikada neće iznevjeriti, svi ostali će to učiniti više ili manje. Zemlja međimurska i hrvatska je zlato naše! Pola stoljeća sam radio na složenim i teškim poslovima u Roterdamu, gdje sam bio dulje nego u Hrvatskoj i uvijek bio najbolji radnik. Dosta sam zaradio i ništa nisam tamo uložio. A u onda Jugoslaviji, i kasnije fala Bogu u nezavisnoj Hrvatsko, nisam zaslužio ništa, a sve zasluženo vani tu sam uložio – negdje na pola priče kaže Franjo.
Ako mi urednik dopusti, da još jednom pišem o Franji Vrharu, jer puno toga on zna, ima, voli i poštuje. Ovo s ljubavi prema zemlji me posebno opčinilo. Ako pak odluči urednik drugačije, onda koristim priliku i Franji čestitam nadolazeći rođendan i 50. obljetnicu braka. I nadam se kako ću doći u berbu grožđa i na prvu ljetošnju žgajaru. A i kao oldtimer s zavidnim brojem starih, ali lijepih traktora zaslužuje spomena i pisanja.
