Stjepan Kovač iz Domašinca profesionalni je kuhar koji je više od 30 godina radio kao voditelj kuhinje u Švicarskoj. Počeo je kao šegrt, a završio kao glavni chef kuhinje, a svoju je priču ispričao za naš portal.
– Kuhanje je oduvijek bilo u našoj obitelji. Još je moja prabaka bila sokačica, jedna od poznatijih, a onda i moja teta koja je delala po gostojima. Tako smo nekad zvali kuharice. I tu je moj korijen i povezanost s kuhanjem. Međutim, kada sam bio mladić, nisam završio školu za kuhara, unatoč tome što sam imao interes. Upleo se prst sudbine i preselio sam se s 26 godina u Švicarsku kao pomoćni kuhar. Tako se vidjelo da imam talenta i već prvi restoran za kojeg sam radio poslao me dalje na školovanje za kuhara. Tako sam završio dodatnu edukaciju i kulinarske tečajeve, a u konačni i postao profesionalni kuhar, započeo je svoju priču i dodao:
– Život se tako odigrao, a nakon toga, postao sam šef kuhinje u kojoj sam radio 19 godina. Bio sam odgovoran za svaki segment i svaki tanjur. Švicarska kuhinja orijentirana je prema francuskom kulinarstvu, a pretežito je bazirana na vrhnju i umacima.
Korak u nepoznato Stjepan nije napravio sam, već je uz njega kao najveća podrška bila njegova supruga Marija.
– Od prvog dana, sa mnom je bila moja supruga, dok su naša djeca ostala kod kuće, kako je to nekad bilo. Kćeri Štefanija i Josipa ostale su s mojim roditeljima i ovdje se školovale, dok smo mi koristili svaku priliku da budem doma s njima. Oni su se vezale za ovaj kraj i nikada iz njega nisu otišle. Mi nismo imali izbora, htjeli smo nešto steći i to je bio jedni put, ali smo se ionako planirali vratiti i evo nas danas kod kuće, već drugu godinu zaredom.
Osim što je vodio kuhinju, kasnije je i podučavao kuhanju i druge!
– Tamo je sistem obrazovanja drugačiji. Da biste dobili diplomu morate se školovati tri godine, no razlika je u tome što jedan dan provodite u školi, a tri dana na praksi u kuhinji! Po završetku škole, taj učenik može u potpunosti samostalno raditi. Već s prvom godinom on za poticaj prima 900 franaka, a svake godine taj se iznos povećava za 200 franaka. Tako stimuliraju mlade da se počnu baviti ovim zanimanjem.
Iako mu je Švicarska ostala u srcu kao zemlja koja mu je omogućila da se bavi svojoj strašću, Međimurje je ipak dom.
– Ostanak u Švicarskoj nakon umirovljenja nije bio upitan, željeli smo se vratiti. Iako Švicarska nudi puno mogućnosti, smatrali smo naše društvo boljim za nas jer oni su ipak nešto hladniji od nas. Unatoč tome, stekao sam dobre prijatelje. Ono što mi se u Međimurju sviđa to su velika druženja i otvorenost ljudi, rekao je za kraj.
