Doista, on je čudo od čovjeka. O njemu bi se mogle snimiti brojne zanimljive filmske priče. Proživio je toliko puno, da drugi neće u deset svojih života. I pored svega toga, i dalje je skromna, tih, živi u nekom svom duhovnom svijetu, ne stremi materijalnim vrijednostima, sretan je s onim što ima… On je Teodor Goričanec (58), Čakovčanec u Varaždinu.
Ukratko: Teo je zrakoplovac od najranijeg djetinjstva, pilot koji je prije točno pet godina spustio avion u kvaru na autocestu kod Ravne Gore. Ratni je snimatelj HTV-a, dvaput ranjen i danas ima status hrvatskog vojnog invalida Domovinskog rata. On je i autor brojnih reportaža iz Afrike, koje je radio s dragom kolegicom novinarkom Petkom Coner, prošao je Indiju, snimao priloge s jezičavom Martinom Validžić… Teo je zaljubljenik u motore i motorizam, vrsni je kuhar, krojač, slikar… Ima toga još!
VOZI 38 TIPOVA AVIONA!
– Otkako znam za sebe vezan sam za aerodrom u Pribislavcu. Otac Dragutin je tamo radio i mene vodio sa sobom. Kad je to bilo moguće letio sam s njim u avionu. O zrakoplovima i zrakoplovstvu naučio sam sve. Bio sam zrakoplovni modelar i osvajao nagrade, a s petnaest godine završio sam školovanje za zrakoplovnog jedriličara. Te 1981. godine u prvoj grupi, uz mene, bili su i Diana Dominić iz Domašinca, Leonardo Belović iz Čakovca i Goran Kovačić iz Male Subotice, a učitelj nam je bio moj otac.
Te iste godine završio sam i obuku za motornog pilot na Utvi 75, a 1983. godine dobio sam dozvolu sportskog pilota, čak prije nego vozačku dozvolu za cestovna vozila B kategorije. Zatim slijedi vojska i škola rezervnih oficira avijacije u Zadru. Nakon teorijske obuke cijela klasa odlazi u Tuzlu, gdje smo prošli kompletnu obuku za vojnog pilota. Istovremeno sam završio i padobransku naobrazbu. Iz JNA izlazim s činom poručnika, odnosno s potvrdom borbenog pilota univerzalne visokoškolske izobrazbe – kaže Teodor Goričanec.
Kasnije je dobio dozvolu profesionalnog pilota i dosad je upravljao na 38 tipova zrakoplova. U bivšoj državi 1989. godine osnovao je prvu privatnu zrakoplovnu školu “Fizir aviation” u Čakovcu. Imao je 80 učenika, a nastavnici su bili Teo i otac Dragutin Goričanec. Na aerodromu u Varaždinu imali su tri aviona u najmu. Danas je vlasnik ultralakog aviona i tajnik Aerokluba “Krila Moslavine” iz Velike Ludine blizu Popovače.
– Tamo imam puno kolega i prijatelja i nekako smo se brzo “skompali” – kaže Teo.
U EKLOPZIJI GRANATE STRADAO TEO I ZLATKO MEHUN
Kako je cijeli život veliki radnik, stalno u pokretu, Teo se puno bavio i profesionalnom fotografijom.
– Prvi aparat roditelji su mi dali s tri godine. Puno sam fotografirao, imao i svoj studio. Kasnije sam kupio i kameru i snimao video priloge u raznim prilikama. Onda je počeo Domovinski rat, nije se moglo više letjeti, zrakoplovstvo je stalo, pa sam počeo surađivati kao snimatelj na HTV-u. Ulaznica mi je bila snimka Galeba G-4 u brišućem letu iznad aerodroma u Varaždinu, a nekoliko kadrova je kasnije završilo i u spotu pjesme “Stop the war in Croatia”” Tomislava Ivčića. Prošao sam dubrovačka i slavonska ratišta, Posavinu, bio sam jedan od utemeljitelja ratnog studija HTV-a u Bjelovaru.
Kamerom bilježim strahote rata, razmjenu zarobljenika… Prvi put sam teško ranjen u noge i rame. Izgubio sam mnogo krvi, izmjerili su mi temperaturu 42,9 i čujem liječnika kako govori “Ako izdrži deset minuta, bit će dobro!”. Volja za životom i infuzija učinili su svoje i već za tri tjedna, krajem kolovoza 1982. godine, zove me neustrašiv reporter HTV-a Zlatko Mehun da se ide u Bosansku Posavinu. Za svoju ušteđevinu kupio sam profesionalnu kameru, jer u ovo vrijeme na HTV-u nisu imali dovoljno opreme, i krenuli smo pratiti ratna zbivanja od Broda sve do Orašja. Na jednom takvom zadatku sam i ranjen u glavu. Puknuo mi je bubnjić, geler u ruci. Krv je tekla. Tenkovska granata je eksplodirala u blizini i Mehun je teško ranjen u više dijelova tijela, nadlaktica mu je zdrobljen, geler mu se zabio u lopaticu, ali je svjestan i pita snimam li? Da, snimao sam – prisjeća se Teo. Jednom kasnije je Mehun izjavio da je u takvoj situaciji Teo odradio posao koji, siguran sam, ni jedan ratni snimatelj nije napravio!
KANDIDATKINJA JE MOLILA
Kasnije je radio za mnoge redakcije, prošao Afriku, bio u kući Sare Obame, bake američkog predsjednika Baraka Obame u Keniji, bio je u Indiji, prošao pola svijeta… Za HTV-ovu “Špicu” je pratio glamur, glazbena i filmska događanja… Bio u društvu domaćih, ali i stranih zvijezda poput Sharon Stone, Eve Mendes, Naomi Campbell i brojnih drugih.
Nakon odlaska s HTV-a, osnovao je svoju firmu i počeo raditi promotivne filmove, prijenose i poslove za druge tvrtke. Kupio je novu opremu i radi za “Master film” u Zagrebu, postao je cijenjeni TV i filmski montažer, direktor fotografije…
No, letenje nikad nije napustio. Zapošljava se u pilotskoj školi “Ecos” u Zagrebu kao instruktor letenja. I onda je došao taj 17. kolovoza 2019. godine.
– Bio je lijep dan. Studentica pilotske škole i ja sjeli smo u Cessnu 150 i iz Zagreba krenuli prema Vrsaru u Istri. Ništa nije govorilo da će se dogoditi kvar na motoru. No, nakon 40 minuta leta dogodilo se upravo to! Motor je počeo gubiti snagu i elisa je stala! Preuzeo sam komande od kandidatkinje i bio svjestan da imam minutu i deset sekundi za odluku gdje i kako se spustiti! Na autocesti je bilo puno vozila, sredina je turističke sezone, okolni teren neravan i pun izbočenog kamenja… Odlučio sam se za autocestu, između dva nosača prometnih znakova, pa među automobile. Da smanjim brzinu aviona na prometnici, trup sam naslonio na ogradu, što je pomoglo da stanemo na vrijeme.
Srećom, kandidatkinja nije paničarila, što se događa u takvim situacijama, bila je mirna, sklopila je ruke i molila. I to je sve. Nitko nije stradao, što je najvažnije – kaže smireno Goričanec, kojemu su vrhunski zrakoplovni stručnjaci kasnije priznali da je u toj po život opasnoj situaciji našao vrhunsko rješenje.
BOMBONČIĆ ZA SREĆU!
I danas Teo pilotira, instruktor je budućim pilotima, vozi motor BMW 1150 RT, obožava panoramske vožnje sa svojim prijateljima motoristima, brižan je bračni partner Tatjane, otac sina sportaša Tomasa i kćerke Lede. Voli slikati, obilazi slikarske kolonije, bavi se humanitarnim radom i preko udruge branitelja u Varaždinu pomaže članovima i njihovim obiteljima…
Zahvalan je roditeljima Bernardici i Dragutinu, za koje je i danas istinski vezan, na svemu što su učinili za njega. U životu je puno prošao i doživio, bio čak i klinički mrtav. Zato ga vesele male stvari, za nekoga nevažne, dok drugima znače sve, kao onom dječačiću u Africi kad mu je poklonio bombončić… Sreću u očima dječaka nikad neće zaboraviti.
Hvala ti, dobri čovječe!
