Stigli ste do Mjeseca, kad ćete se vratiti? Bilo je prvo pitanje koje sam, pomalo u šali, postavio Dejanu Trojaku (49) iz Pribislavca. Naime, u svojoj dugoj karijeri profesionalnog vozača svojim ogromnim tegljačem s poluprikolicom prošao je oko 3,5 milijuna kilometara.
-Da, to je nekakva prosjećna udaljenost od Zemlje do Mjeseca. A koliko će mi trebati za natrag teško je reći, jer zakon strogo pazi na efektivne sate vožnje. Radno vrijeme mi se kreće od 13 do 15 sati, ali ukupno smijem voziti samo 9 sati, a dva puta tjedno 10. Ostalo su prekidi, istovari, utovari… Potražnja za vozačima teških cestovnih krstarica danas je jako velika, jer je to izuzetno težak posao. Bruto težina kamiona je oko 40 tona, a tereta do 25 tona. Potrošnja mu je od 25 do 45 litara na 100 kilometara. Naprosto moraš biti zaljubljen u taj posao da bi ga mogao obavljati. Na samo zbog opasnoti na cesti, koje stalno prijete, nego i zbog odvojenog života od obitelji i svega što to donosi – kaže Dejan, koji je 3 godine proveo u 7. gardijskoj brigadi. Prošao je Dinaru, oslođenje Knina…a onda je 1996. godine napustio Hrvatsku vojsku, oženio se Milenom i uskoro su dobili sina Marcca.
DO MJESECA ILI 9 PUTA OKO EKVATORA!
Marcco danas ima 27 godina. I krenuo je očevim stopama.
-Nikad ni Dejanu, ni Marccu nisam branila da se bave tim poslom. Život sa šoferima nije lak, ali sam zahtijevala da Marcco završi školu za vozača, ima diplomu i tek tada može krenuti na put – kaže Milena.
-Kad sam imao 6 godina prvi put sam zajedno s ocem Dejanom sjeo u kamion, vozio je robu u Mađarsku. Poslije sam svake godine školske praznike provodio s njim u vožnji. Imali smo svo vrijeme svijeta za pričanje, pokazao mi je puno toga u mjestima kroz koja smo prolazili, naučio me mnogo čemu. Zajedno smo spavali u kamionu, kuhali, ručali… Bili su to divni trenuci. Rijetko koje dijete ima takvo djetinjstvo. Prošli smo sve zemlje Europe, od krajnjeg sjevera, do vrućeg juga. Obojica smo uživali. Već onda je bilo jasno da ću i ja krunuti njegovim putem – kaže Marcco i kroz smijeh dodaje:
-Spomenuli ste brojku od 3,5 milijuna kilometara, koje je napravio tata, a to je gotovo 9 puta oko ekvatora. Ja sam dosad odvozio oko 1,2 milijuna kilometara ili 3 puta sam obišao Zemljinu kuglu po ekvatoru. Nije malo, zar ne? Trenutno upravljam tegljačem cisterne – ističe Marcco, koji se u međuvremenu oženio Ivanom i imaju malu Noemi od godine i pol, koju svi u obitelji naprosto obožavaju.
-Uvijek je rastanak s obitelji težak kad odlazim na put. No, danas postoje mobiteli, video pozivi, razgovaramo kad poželimo, vimo se, Noemi mi maše i tako brzo prođu dva tjedna, kad dolazim na vikend. U našoj obitelji je sve isto kao i u drugima. Kad sam doma brže živimo: brže se svađamo, brže mirimo, ljubimo, obilazimo rodbinu…- kaže Marcco, dok u naručju drži Noemi koja ga neumorno čupka po potpuno crnoj bradi i bujnoj crnoj kosi, a Ivana potvrđuje njegove riječi.
BATKO, ĆEŠ DA PLATIŠ!
Dejanu postavljam nekoliko kratkih pitanja!
Je li teško staviti lance na tako velike kotače?
-Ne, treba znati sistem i isprobavati u ljetu, a ne kad padne snijeg. Ja sam trenirao u Norveškoj. Sad mi treba 10 minuta za dva lanca!
Koliko je najveća kazna u prometu koju ste platili?
-Naplaćao sam se kazni. Najveća je bila 4.800 eura. Manjih je bilo jako puno! Moj austrijski poslodavac uvijek nam vraća novac kojim platimo kazne.
A na granicama?
-Sad je to drugačije. U većem dijelu Europe nema granica. Nema više dugih čekanja. No, i sada kad vozimo u ove istočnije europske zemlje i one koje nisu u EU, na granicama naprosto morate dati nekoliko eura za piće. Takav je red. Običaj se mora poštivati!
Kroz koje države je najljepše voziti?
-Kroz Albaniju i Bugarsku. Tamo nema “Batko, ćeš da platiš!” ako u vožnji piješ vodu iz plastične boce veće od pola litre. U zapadnoj Europi to se kažnjava.
I za kraj, što jedete, gdje se hranite?
-Sam kuham. Moja supruga Milena, kao i majka Anđelka, odlične su kuharice, ali otkako vozim 90 posto kuham sam. Kamionska kabina je dobro opremljena udobnim krevetom, hladnjakom za hranu, kuhalom… Nema boljeg vojničkog graha, bolonjeza, roštilja, juhe, gulaša, nego što ga ja spremim. Mnogi su probali i pohvalili. Imam vremena kad čekam istovar ili na posebnim odmorištima. I drugi kuhaju. Sve miriše kao da ste u najboljoj domaćoj menzi – kaže Dejan, koji i kod kuće voli pokazati svoja kuharska umijeća, kao i Marcco. I tu je naslijedio oca.
Da joj brže prođu dani, Milena radi u Austriji kao njegovateljica. Dva tjedna je tamo, dva tjedna doma. Pokušava se nekako uskladiti sa “svojim šoferima”. I ona je prošla veći dio Europe, praveći društvo suprugu Dejanu za dugih vožnji.
Ivana, Marcco i Noemi pak se pripremaju za useljenje u kuću koju su nedavno kupili u Pribislavcu, dok je stalni čuvar kuće na drugom kraju Pribislavca majka, baka i prabaka Anđelka.
Da, naporan je to život, ali su Trojaki sve uspjeli posložiti i zadovoljni su, iako se relativno rijetko viđaju. A kad postoji zadovoljstvo i ljubavi, onda je sve lakše.
Zato, Dejan i Marcco, želimo vam još mnogo sigurnih kilometara!
Uživajte i sretno!
