Među nedjeljnim slavljenicima, nogometa u Donjoj Dubravi. dva brata nogometaša NK “Dubravčan” 26- godišnji Neven i 25-godišnji Mišel Andrlon doživjeli su na poseban način. S peharom u ruci fotografirali su se sa svojim voljenima Neven sa Doroteom Kralj iz Velikog Bukovca, a Mišel sa suprugom Anamarijom i 2-godišnjim sinčićem Rafaelom.
Potonji je ženidbom postao stanovnik Svete Marije, dok Neven živi u Kotoribi. Kao novinar mnogo sam pisao o mladim sportskim talentima istočnog Međimurja, isticao za njihovu promociju su svim sferama života. Meni na dušu, iz nepoznatih razloga, ova dva nogometaša koji su proveli 15 godina u NK”Graničar” Kotoriba, sam neopravdano i nenamjerno zaobišao. Ispravljam to sada smatrajući kako su jedan i drugi u svojim godinama dosanjali vrhunac svojih karijera. Nakon 6 sezona provedenih u NK “Dubravčan”, a Neven pola sezona manje, s klubom su izborili natjecanje u najelitnijem nogometnom natjecanju Međimurja, Premier ligi koja je san većine međimurskih nogometaša.
Nećemo ulaziti u razloge zbog čega su napustili “Graničar”, a vjerojatno u traženju samih sebe i potvrde svog talenta. Talent koji su nosili u sebi nenametljivo su brusili. Ako me sjećanja ne varaju, bio sam im razrednik od 1. do 4. razreda u OŠ “Jođe Horvata” u Kotoribi, dolazili su u “moju” grupu izvan nastavnih aktivnost,” Dječje sportske igre” u kojima je dominirao nogomet. Mišel je volio igrati u obrani, bio je britak puno agresivniji od Nevena koji je igrao u napadu. Mišel je bio nametljiv, Neven skromniji. Te pozicije su prenijeli i u današnjicu s time da Neven može potrebi biti i obrambeni igrač.
“Brusili” su kasnije te pionirske nogometne korake u višim razredima OŠ, a i najmlađim selekcijama kluba njihove sredine. “Brusili” su i “izbrusili” i bilo mi je drago kada sam kasnije, doduše rijetko, vidio u dresu mog voljenog kluba. U našim povremenim susreti, s obaveznom nogometnom temom o nogometu, poticao sam ih na ono što sam o njima znao, da se skromnošću i upornošću mogu dosegnuti zvijezde. Dečki nisu imali nijednog “poguranca”, kako to nažalost ide danas, nisu imali “tateka” koji bi bio uz njih. Živjeli su s majkom i braćom onako kako se može u mnogočlanoj obitelji živjeti. Mama Nevenka bila im je i ostala autoritet, a danas je evidentičar njihovih uspjeha starija sestra Ratka Embreuš. One se njima ponose, onako kako to žene znaju i čine.
Prije ovog mog osobnog pogleda braće Andrlon za mišljenje sam zatražio njihovog sadašnjeg sportskog učitelja Tihomira Nestića, također Kotoripčana s korijenima u Donjem Vidovcu:
– O braći Andrlon mogu reći sve najbolje. Radi se o dečkima koji su u “Dubravčan” došli iz Kotoribe i neizostavni su dio momčadi već dugi niz godina ,Odlični su igrači i još bolji ljudi, Neven i Mišel su polivalentni igrači mogu pokriti više pozicija, Tako sam Nevena koristio na desnom boku, krilu i centralnom napadaču a Mišela na lijevom boku i stoperu i uvijek su odlično primili promjenu pozicije i izvršavali svoje zadatke, To su igrači koji su jako odgovorni po pitanju dolaska na treninge pa bi ih svaki trener želio imati u momčadi-rekao je sa zadovoljstvom Nestić.
