Prije nekoliko dana pisali smo o strašnim sudbinama koje su zadesile Rome iz Međimurja koji su tijekom Drugog svjetskog rata završili u logoru Komárom, a danas ćemo se baviti ‘maršom smrti’ u Draškovcu.
Podsjećamo, istraživanje ‘Mjesta stradanja Roma u Međimurju u Drugom svjetskom ratu’ proveo je 2010. godine Branimir Bunjac sa Zavoda za hrvatsku povijest, rad je objavljen na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa – ‘Hrčak’.
Marš smrti krenuo je iz tvornice kave u Nagykanisz, a autor je pronašao dva brata koja su mu ispričala kako je to izgledalo. Feren i Vilmos Nagi preživjeli su nemoguće.
– Prvi je opisao da ih je na put jedno jutro krenulo oko tisuću prema rijeci Muri u pratnji trideset do četrdeset mađarskih i njemačkih stražara, koji su ih cijelim putem tukli gumenim bičevima. Prešli su Muru brodom (zapravo skelom, op. B. B.) kod Molnára. Cijelo vrijeme ih je nadlijetao avion, a kad su došli do jedne zgrade, pale su bombe. On se držao za bakinu odjeću, a ona je poginula na mjestu otvorenih očiju. Stradale su i trudne žene, a bilo je tako puno krvi da djeci nisu dali ni gledati. Poginulo je tisuću ljudi, koje su nakon dva – tri dana, kad su se već usmrdjeli, i pokopali. Vilmos je smatrao da je stražara bilo oko 150. Tragedija se dogodila u selu Draškovcu, gdje su ih kasno noću smjestili u školsku zgradu i dvorište. Jedan policajac je upalio svjetlo i počele su padati bombe. Palo ih je devet, ali samo tri su eksplodirale. Svi u dvorištu odmah su poginuli, nekoliko stotina njih, dok su mnogi drugi bili ranjeni. On je tada izgubio sluh i danas nosi slušni aparat. Svi Romi su pokopani u crkvenom dvorištu – napisao je.
Autor je odlučio obaviti terensko istraživanje u Draškovcu te je pronašao nekoliko svjedoka ovog stravičnog događaja.
Prvo je porazgovaro s najstarijim mještaninom u selu Franjom Balentom, rođenim 1910., i njegovom kćerkom Anđelom, rođenom 1933. godine.
Franjo se, navodi autor, odmah prisjetio da je istina da su „Cigane potukli“, ali ne zna čiji avioni. Anđela je kao izravan svjedok dala detaljniji iskaz i uputila je istraživače na daljnje svjedoke. Tako je autor saznao saznao da se pogibije Roma sjeća i bračni par Đuro Ileš (1925.) i supruga Marija, rođ. Horvat (1930.). Đuro joj nije osobno svjedočio, jer je u to vrijeme bio u Njemačkoj.
Dramatični događaj opisali su i Ana Mihaljac, rođena 1925., Mata Martinac (1926.), Franjo Slaviček (1928.), Julija Mikec, rođ. Slaviček (1933.), Marija Hižman (1933.) i Rafael Mikec (1927.), iako on tek po pričanju drugih, jer je također krajem rata bio u Njemačkoj. Svjedoke je prvo pitao o vremenu, mjestu i porijeklu Roma.
Anđela Balent izjavila je sljedeće:
‘Bilo je proljeće 1945., u vrijeme kad su se Nijemci povlačili iz Međimurja, malo prije, najviše tjedan dana, nego su 6. travnja u selo ušli Bugari. U to vrijeme po kućama su bili raspoređeni njemački i mađarski vojnici, a granicu na Dravi su čuvali „hatarvadoši“. Cigani su odnekud došli kolima zajedno s djecom i parkirali se pred školom, u parku gdje je bila tržnica. Sjećam se da je ih bilo puno, ali ne više od dvije stotine. Romi nisu bili naši, a čiji su, ja Vam to ne znam.’
Ana Mihaljac i danas stanuje u neposrednoj blizini crkve, pa je i njezino svjedočenje neupitno, naglašava autor.
‘Bombardiranje se dogodilo u sumrak. Vidjela sam ih mrtve, ali ne znam točno koliko, tri-četiri sam ih vidjela, ali bilo ih je i više. Ranjenih je bilo i više nego mrtvih. Joj, to je takav bio krik među ranjenima, Majko Božja. Kad se samo sjetim kakva vika je to bila, posebno djece, užas jedan. Ne možete ni zamisliti koliko je to bilo strašno. Roma je bilo oko dvjesto, a jedno polovica njih su stradali.’