Teško je sažeti bogati profesionalni put Densi Radovan iz Gornjeg Mihaljevca, umjetnice i odgojiteljice koja trenutno vrši funkciju zamjenice ravnateljice Dječjeg vrtića „Sovice.“ Ona je osim toga i profesionalna pripovjedačica koja je završila Prvi hrvatski studij pripovijedanja te stekla zvanje „Majstorica pripovjedačica.“ U našem razgovoru prisjetila se svojih početaka, suradnja s kazališnim velikanima te nam ispričala kako je u pripovijedanju pronašla svoje osobno zadovoljstvo i svrhu.
– Završila sam školu „Glume i scenskog govora“ u Zagreba kod velikana hrvatskog glumišta Krešimira Zidarića kod kojeg sam radila i kao asistentica, a u tom sam periodu imala priliku surađivati i s Perom Kvrgićem, Semkom Sokolović-Bertok i drugima, a kasnije i Ljiljanom Bogojević iz varaždinskog HNK. Međutim, budući da sam iz Čakovca odlučila sam se po završetku škole vratiti u svoj kraj te sam kratko bila i član Kazališne družine „Pinklec,“ započinje Radovan.
Po povratku u Međimurje, upisala je Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek u Čakovcu i nastavila svoj profesionalni razvoj.
– Tijekom studija, spojila sam se Emilijom Kovač s kojom sam zajedno nastupala i gostovala u Petrinji i drugim gradovima. Uskoro sam počela kombinirati svoje interese koji su sada bili poduprijeti i formalnim obrazovanjem, a taj put slijedim i danas. Otkad sam završila studij radim dramsko-scenske radionice s djecom, a prije četiri godine otvorila sam i svoj obrt koji nosi naziv „Scenska igra.“ Kroz njega primarno se bavim poučavanjem izvedbenih umjetnosti, odnosno komunikacijskim umijećem kroz verbalno i neverbalno izražavanje djece i mladih.
Od 2022. godine, Radovan nosi titulu „Majstorice pripovijedanja,“ a uz to je i aktivna članica Društva hrvatskih pripovjedača. U sklopu potonjeg, Radovan se bavi organizacijom smotra te popularizacijom i promicanjem usmenoga pripovijedanja.
– Dugi niz godina bavim se dramskom umjetnošću, no otkad sam počela profesionalno pripovijedati, djece ne žele da im čitam slikovnicu. Još na fakultetu kroz kolegij posvećen djeci i slikovnicama osvijestila sam važnost priča jer one su na neki način naša svakodnevica, metaforma životnih situacija koje pogađaju i djecu i odrasle. O pripovijedanju se još uvijek dovoljno ne govori, no kada meni trogodišnjak iz zadnjeg reda kaže: „Ja vas ne vidim,“ on ne govori o tome da ne vidi mene, mene vidi svaki dan, govori o tome da „ne vidi“ priču. To je nešto što me istovremeno i razgali i potiče.
Vršeći funkciju ravnateljice, Radovan je umjetnost uključila i u rad dječjeg vrtića „Sovice.“
– Radimo niz kratkih igrokaza s lutkama i cjelokupnim scenskim segmentima. Iako pripovijedanje nije gluma, u pripovijedanju imate mnogo dramskih, plesnih, pjevačkih i glumačkih elemenata, tako da je u konačnici pripovijedanje jedno interdisciplinarno područje. Tu su i likovni elementi koji se odnose na stvaranje lutkica, scenografije i drugih. Trenutno u vrtiću imamo osamdesetak djece, odnosno četiri odgojne skupine, a sve zaposlenike vrtića potičem da također usvajaju nove vještine i načine izražavanje, ističe Radovan.
Nedugo se vrtićkom timu pridružila i odgojiteljica je svojim interesima obogatila ponudu aktivnosti za djecu, a koje potiču njihovu kreativnost.
– Nedugo zaposlena asistentica u svom se diplomskom radu bavila kamišibajem, što je oblik japanskog uličnog kazališta i pripovijedanja koji je dominirao do pojave televizije u Japanu. To je zapravo kazalište „u malom.“ Napravi se drveni okvir, a unutra se prikazuju ilustracije i tada se pripovijeda po kadrovima. Priča je slika. Otkad je došla, uključila se u naše aktivnosti i tako nadopunila naš tim.
Primjer Densi Radovan primjer je profesionalne koja je svoje znanje stavila u službu dobrobiti djece, a koja nas uči da su zalaganjem pojedinca promijene moguće.