Tijana Korent (34) iz Mihovljana nedavno je, odlukom Hrvatskog gimnastičkog saveza, proglašena najboljom hrvatskom gimnastičarkom u 2023. godini! Malo ljudi međutim zna da je ona već 10 godina prva u preskoku u Hrvatskoj, a prošle godine bila je 1. na Svjetskom kupu u preskoku te sveukupno 2. na svjetskoj rang listi.
U razgovoru s njom u Atonu u Nedelišću, gdje trenira za Gimnastički klub Nedelišće pod vodstvom trenera gimnastike Ričarda Crnjaca i trenerom fitnessa Nikolom Gavezom, otkrili smo zanimljive detalje o njezinu životu. Iza top međimurske i hrvatske gimnastičarke krije se izuzetno simpatična i skromna mlada žena koja između treninga radi, kuha ručak i spašava mačiće!
Rijetko se tko tako dugo bavi gimnastikom, možeš li živjeti od toga?
– U Hrvatskoj se gimnastikom bave ljudi koji su isključivo entuzijasti i vole taj sport. A to sam ja! Gimnastika naime nije sport kao nogomet i nas smatraju sportašima amaterima, iako imamo po dva treninga dnevno i u dvorani provodim po 7-8 sati. Od gimnastike je teško živjeti. Završila sam studij menadžmenta za turizam i sport te između treninga radim na recepciji Sportsko-gimnastičkog centra Aton.
Zaista? Kako to sve stigneš, kako izgleda tvoj tipičan dan?
– Probudim se i u 8 sati dođem na posao i radim do 9.30 sati. Zatim sam do 12.30 na treningu i onda sam opet na recepciji do 15 ili 16 sati, odem doma, skuham ručak, operem veš i i onda se do 17.30 vraćam na trening koji mi traje do 20 ili 20.30 sati.
Stoga, posao u Atonu ti je praktičan?
– Tako je. Istina je da se ponekad ne stignem odmoriti između treninga, no srećom puno mi izlaze ususret i imam mogućnosti ići na natjecanja, što ne bih mogla pokriti godišnjim odmorima.
Tko ti financira opremu i natjecanja?
– Opremu i trenirke financira mi GK Nedelišće, a trikoe i troškove priprema za natjecanje Hrvatski olimpijski odbor putem Olimpijskog programa. Troškove putovanja mi plati GK Nedelišće ili Hrvatski gimnastički savez. Nažalost, nagrade za odlične rezultate na natjecanjima su skromne u usporedbi s nagradama za druge sportove. Npr., na svjetskom kupu za 1. mjesto dobijete svega 800 franaka, što nije dovoljno ni za putne troškove!
Koliko dugo treniraš gimnastiku i koja ti je najdraža disciplina?
– Ove godine u travnju bit će točno 30 godina kako sam stupila u gimnastičku dvoranu. Počela sam tako da me mama odvela na plesnu grupu, gdje mi se nije svidjelo, a druga je opcija bila gimnastika, koja me oduševila. Svaki dan bilo je nešto novo, nove sprave. Treneri su brzo prepoznali moj talent i prebacili me u naprednu grupu. Do 2023. godine radila sam sve četiri sprave (preskok, greda, tlo i dvovisinske ruče), no zatim sam se opredijelila samo za preskok jer teško je držati sve četiri sprave i bolje je opredijeliti se za ono što ti najviše leži, tako je i smanjena mogućnost ozljeda.
Jesi li imala puno ozljeda na gimnastici?
– U tom smislu bila sam prava sretnica, samo sam jednom bila operirana, za razliku od mojih kolega koji su prošli po nekoliko operacija. 4-5 puta sam imala prijelome (ruka, prsti, noga). Na lijevom ramenu nemam hrskavicu, istrošila se od napornih treninga.
Uh, ne zvuči sjajno. Gimnastika je vrlo zahtjevan sport…
– Za gimnastiku je jako bitan mentalni, psihički aspekt jer svaka pogreška i krivi milimetar može dovesti do teške ozlijede. Zato kad uđem u dvoranu, pokušavam sve što ne spada u taj sport ostaviti vani. Ne mogu skakati i prebacivati se preko grede razmišljajući što ću kuhati. Zato nas ni nema puno u gimnastici, jer puno je odricanja i truda, a za što?! Puno zaostajemo za drugim državama u cijenjenju rezultata vrhunskih sportaša!
Kad govorimo o odricanju, kako si uopće uspjela uskladiti gimnastiku sa školom i kako je danas usklađuješ s privatnim životom, stigneš li se uopće družiti s prijateljima?
– Istina, puno je tu bilo odricanja roditelja, koji su me vozili na treninge i vikendi koje sam umjesto u izlascima provodila na natjecanjima. A dok nije bilo Atona, provodila sam puno vremena izvan države na pripremama za natjecanje. No, s godinama sam naučila sve uskladiti, još od srednje škole, kad mi je počela kriza usklađivanja društvenog života i sporta. Naporno je i ponekad poželim imati više vremena, no sve uskladim i svjesna sam da radim to što volim i sretna sam tu gdje jesam.
Jesu li ti roditelji bili sportaši?
– Moj otac Stevo Tkalčec nekad je bio uspješan nogometaš. Moj mlađi brat Tibor Tkalčec trenira rukomet, isto kao i moj muž Karlo Korent. On dođe s posla oko pola 17 i 2 puta tjedno odlazi na rukumet u Koprivnicu, trenira za RK Koprivnica. Obojica su uspješni sportaši na regionalnoj razini.
Jesi li ikad razmišljala o djeci?
– Zasad o tome ne mogu razmišljati jer za djecu ne bih imala dovoljno vremena, ne bih im se mogla posvetiti i bojala bih se rizika od ozljede. Neke mlade mame se vrate u svijet gimnastike, no teško je. Volim biti teta, imam dvije nećakinje.
Dokle planiraš trenirati gimnastiku?
– Ne znam, svake godine razmotrim hoću li ići dalje. No, svjesna sam da u slučaju veće ozlijede moja karijera završava. U gimnastici je svaki tjedan izostanka oko dva tjedna nadoknađivanja. Šest mjeseci izostanka je godinu dana nadoknađivanja i vraćanju u formu prije operacije.
Jesi li razmišljala o poslu trenerice gimnastike?
– Položila sam sudački međunarodni ispit te povremeno sudim na gimnastičkim natjecanjima. Pomažem treneru, no o karijeri trenerice nisam ni stigla razmišljati.
Čime se još baviš u životu, što voliš?
– Već 10 godina volonterka sam u skloništu za mace Udruga „Sklonište dobrote“ i uglavnom sam teta čuvalica za mačiće koje treba othraniti na dudu. Imam transporter pa mačiće često nosim sa sobom na treninge i na posao. Zna biti naporno, posebno dok se noću moram ustajati i hraniti ih, no sretna sam dok vidim da pomažemo i da mačići sretno odrastu. Ljubav prema mačićima pokupila sam od svoje mame Sonje. Radim i prigodne rukotvorine za udrugu „Sklonište dobrote“ za donacije. Doma imam tri svoje mačke.
Tijana, svaka čast i sretno!
