Trenutačno najčitaniji domaći pisac Kristian Novak gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 govorio je o izgrađivanju povjerenja s čitalačkom publikom, o tomu zašto u novoj knjizi govori o incidentima u hrvatskoj Policiji, može li se živjeti od pisanja te što je najveći luksuz i njegovu životu, piše HRT.
Na početku razgovora urednik i voditelj emisije Aleksandar Stanković je ustvrdio da nije uspio pronaći one koji pišu loše o novom romanu Kristiana Novaka “Slučaj vlastite pogibelji”. Postoje li takvi kritičari, i kako Novak podnosi lošu kritiku?
– Ima ih, naravno. Ne postoji unisonost, nije postojala ni za prijašnje romane, i dobro je da je tako, da još uvijek ima ljudi koji znaju napisati negativnu kritiku. Neki kažu da mi je ovo najbolji roman, neki kažu da je najgori. Sad se puno bolje nosim s lošim kritikama nego prije jer mi sa sad čini da već imam neku čitateljsku bazu koja jedva čeka da vidi što ću novo napisati. Dosta mi dugo treba, pa se onda načekaju. Ali, sad mi se čini da me neka loša kritika ne može pokopati, odgovorio je Novak.
Kako sam kaže, Novak je deset godina “opsesivno pratio slučaj policajca u Međimurju“, koji je pretočio u aktualni roman “Slučaj vlastite pogibelji”. Što ga je u tom slučaju zaitrigiralo toliko da na njegovu tragu napiše knjigu?
– Prvih godina koliko sam pratio taj slučaj u medijima, to je bilo medijski dosta popraćeno, nisam imao ideju da ću o tomu nekad napisati tekst fikcije. Bavio sam se drugom pričom, ali ovo sam uvijek imao sa strane. Kad se dogodi da se barem jednom dnevno prisjetiš te situacije i te obitelji, koja je po meni na niz načina pokazuje poštenje male obitelji koja nema veze koje može povući kad im netko napravi nekakvu nepravdu, osjetio sam se duboko povezanim s tim, iako ne poznajem nikoga od njih, kaže Novak.
Kristian Novak je i bivši reprezentativac Hrvatske u karateu, i nimalo ne čudi što ističe važnost bavljenja sportom:
– Bavljenje sportom je generalno jako dobro da strukturira… Pazite, mi imamo klince između 10. i 18. godine koji imaju silno puno energije, hormoni divljaju, a nisu strukturirani, a sport daje tu strukturu. Ja sam nekako osjećao da je trebam. E, sad, u mom selu je postojao jedan nogometni klub, za kojeg i dalje navijam, to je NK Polet, i u nekom trenutku se pojavio karate klub. Ja nisam nikada bio dobar s loptom, i nisam imao sreću da zaigram za NK Polet, ali sam se uključio u karate, i to je bio na neki način moj put u svijet iz tog malog sela, prisjeća se Novak.
Treninzi su bili ponedjeljkom, srijedom i petkom, a Novak je utorkom, četvrtkom i subotom treninge ponavljao kod kuće.
– Toliko sam zavolio to. U trenutku kad su krenula natjecanja, odjednom je dečko sa sela mogao putovati. Tada su to bile većinom Austrija, Slovenija, Mađarska, ali meni je to bio prozor u svijet, rekao je Novak.
Cijeli članak pročitajte ovdje.