Stanislav Trstenjak (77) iz Marofa čovjek je koji živi rad! U sklopu svog imanja, a uz pomoć i podršku svog sina Saše, obrađuje hektar zemlje na kojoj proizvodi desetke vrsta voća i povrća. Ipak, Stanislav nije poznat isključivo po svojoj ljubavi prema poljoprivredi, već i skupljanju starinskih predmeta više od 50 godina, a koji danas krase njegov obiteljski muzej. Oni svjedoče životu naših starih te predstavljaju riznicu seljačkog života i običaja u prošlosti. Uz sve obaveze kojima je ispunjen njegov dan, tu je i njegova supruga koja nije njegova obaveza, već velika ljubav, a koju je starost i bolest vezala uz krevet. Stanislav tako svakog dana o njoj pomno brine, potvrđujući svoj zavjet: „U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.“
Prije nego je moja supruga oboljela, o imanju smo se najviše brinuli ona i ja. Moj je sin poslovno morao otići u Austriju, pa iako mi pomaže svaki slobodan trenutak, najviše posla pada na moja leđa. Ne brinemo samo o hektaru zemlje, već i našim šumama i livadama koje je također potrebno održavati. Posla ne manjka, no to je za jednu obitelj previše. Također, držimo se tradicije, pa zemlju obrađujemo rukom. Ipak, jednom kada ja više neću moći, naslijedit će me moj sin Šaša kojeg sam podučio svemu, govori nam Stanislav.
Kako nastavljamo priču, Stanislav nam spominje i svoju drugu ljubav, onu prema starinskim raritetnim predmetima koje je skupljao tijekom života.
Velik dio života radio sam kao kuhar i često sam odlazio kuhati na svadbe. Kad bi došlo vrijeme za naplatu, a mnogi nisu bili imućni, za kompenzaciju, tražio sam da mi otvore podrum ili tavan i da se „naplatim“ kroz jedan predmet. Tako sam pronašao niz rariteta koje sam donosio kući i od njih stvorio muzej. Sačuvati predmete koji svjedoče o životu naših starih bilo mi je važnije nego dobiti novac, rekao je Stanislav.
Prije se na obiteljskom gospodarstvu moglo pronaći i životinja, ističe sugovornik, no kako je pokucala starost, opseg posla bio je prevelik i od nekih se ambicija moralo odustati. Kroz život, radio sam ono što volim, a neumoran sam i u starosti. Brojni se ljudi smiju mojoj kući koja je pretvorena u muzej, no ja sam ponosan. U sljedeću generaciju prenosim nešto vrijedno, govori nam za kraj.
Svoje proizvode obitelj prodaje i na kućnom pragu.