Erik Prepelić iz Nedelišća odudara od klasičnog devetnaestogodišnjaka. On ne samo da živi drugačijim životnim stilom, već je i do svoje osamnaeste godine razvio svoj prepoznatljiv literarni stil koji je sada okrunjen i zbirkom poezije „Noćna ludila“ objavljenoj u Biblioteci „Insula“ pod vodstvom Grada Čakovca.
Nakon završetka Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu, godinu dana Erik je posvetio razmišljanju o svojoj profesionalnoj budućnosti, a u konačnici se odlučio upisati studij informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ipak, govori nam, pisanje će ostati njegova konstantna preokupacija. Njegovo prvo ozbiljnije bavljenje književnošću započelo je za srednjoškolskog perioda kada su ga svojim savjetima i podrškom ohrabrivali njegovi profesori. Zahvalnost dugujem profesoru Ivanu Pranjiću i mentorici Nadi Ćatlaić, a ništa manje i profesorici Gabrijeli Brljak i Iris Bel koje su me potaknule na pisanje scenarija za dramsku skupinu, ističe Erik dodajući da ovom četvorcu duguje za razvoj svoje ljubavi prema pisanju.
Nešto ranije od svojih vršnjaka, Erik je bio prisiljen razmišljati o životnim razlozima i vlastitoj svrsi, suočen s pitanjem svog invaliditeta. To je ono što me razlikovalo do mojih vršnjaka. Nije lako biti tinejdžer, a još manje tinejdžer s invaliditetom. Na neki sam način sam zbog svog invaliditeta bio izoliran, stoga sam se započeo družiti s prijateljima starije dobi koji su bolje razumjeli moje preokupacije i pružali mi razumijevanje.
Tako sam okružen dobrim ljudima u sebi probudio ono što je vrijalo ispod površine mog tijela i odlučio najbolje od sebe iskazati kroz umjetnost, ističe. Kroz pisanje kojem je pridružio i slikanje, naizgled on postaje netko drugi, negdje drugdje, no zapravo, u tom izražavanju on postaje najviše ON, objašnjava. Neki bi rekli da me to ispunjava, ipak mislim da je pravilnije reći kako na mene umjetnost djeluje kao katarza kroz koju se rješavam gomile emocija zbog svakodnevnih fizičkih i duševnih prepreka koje su tu. Kada to kroz moj rad mogu spoznati i drugi, to me dodatno motivira, a ova knjiga samo je potvrda da se moj glas čuje. Pisanje i slikanje tako je postala moja svakodnevica za noćnih sati, jer u tišini se najjasnije čujem.
Doista, za Erika se čulo, no ne samo u njegovoj okolini, već i šire. Upravo je njegov profesor Ivan Pranjić bio taj koji ga je ponajprije naučio kako bez iskrenosti nema pisanja ni uspjeha, bilo da se radi o pjesmi ili krajnje fiktivnoj knjizi. Zahvaljujući njegovoj pomoći, čak i u vrijeme kada mi više nije predavao, bio sam prepoznat na smotrama i počeo ostvarivati svoje prve uspjehe. Podršci je, dodaje Erik, pridružena i njegova obitelj i bliski prijatelji, njegovi „prvi iskreni kritičari i publika,“ kako ih od milja naziva. Ipak, najviše od svih zaslužna je njegova majka Antonija.
Svoju najnoviju zbirku ostavlja na procjenu publici, s velikom željom da se netko u njoj prepozna, a da onda ujedno i bude motivacija nekom drugom. Zbirka “Noćna ludila” sadrži moje pisanje u formi pjesme i poetične proze, a tematizira široku lepezu emocija koje su stajale zaglavljene u mom podsvjesnom, a koje su sada eruptirale u formi pisanja. Ovo nije jedini žanr u kojem se pronalazim, ali je jedan od onih u kojem najbolje izražavam svoja intrapsihička stanja.
Na pitanje o budućnosti, Erik odgovara. Sigurno ću napisati još pokoji rad, to obećajem i sebi i drugima. No okrenuo bih se nekoj drugoj vrsti književnosti. Zasad, najviše mi problema stvara pokušaj da odjednom vodim i po nekoliko vlastitih projekata, a tome sad pridružujem fakultetske obaveze koje će tek uslijediti. Ipak, objava ove zbirke mi je motivacija, no više od svega, želim da mi budućnost bude sanjarska. San u mojoj glavi ne smije prestati kako bih mogao pisati. Ako me pak pitate doslovnije, neka budućnost bude šumska kućica kraj rijeke i u njoj moji prijatelji, obitelj i ja. I moje slike. I moje riječi.