Mjesec dana života stane u jedan ruksak! U to su se uvjerili Josip (zvan Jozo) (62) i Otlija (55) Naranđa iz Preloga, bračni par i dugogodišnji planinari, koji su nedavno ostvarili svoj san i otišli na svoje putovanje života – oko 800 kilometara dug Put sv. Jakoba – Camino, tzv. Francusku rutu, od Saint Jean Pied de Porta u Francuskoj do Santiaga de Compostele u Španjolskoj.
U ruksak su spremili samo najosnovnije stvari i u 29 dana, od 29. kolovoza do 26. rujna 2023. godina, pješice prošli ovu svoju, svakako najveću pustolovinu života!
Svaki dan pješačili su oko 30 km, kroz niz pokrajina uz raznoliku, prekrasnu prirodu, od čarobnih šuma i zelenila do pjeskovitih pustoši i ravnica, te klimatske uvjete koji se mijenjaju u trenu, uključujući i četiri planinska lanca te nekoliko prekrasnih, velikih gradova, poput Burgosa i Leona. Bilo je to, opisuju, istovremeno i jako zahtjevno i olakšavajuće. Naporno, ali očaravajuće!

KAKO SU SE ODLUČILI ZA OVO PUTOVANJE?
Pitali smo ih kako su se odlučili za ovo putovanje, koje svakako ne može proći svatko jer potrebna je velika volja i upornost! O ovom putovanju, otkrili su Jozo i Otilija, razmišljali su već posljednjih deset godina, no jednostavno se prije nisu posložili svi uvjeti za njegovu realizaciju, jer treba ostaviti sve, i posao (on je fotograf, a ona shiatsu terapeut) i obiteljske obveze (imaju tri kćeri i dvoje unučadi) na mjesec dana, što nije jednostavno, ali je, nakon toliko godina, ipak ispalo izvedivo.
– Ovom pustolovinom htjeli smo se odmaknuti od svakodnevice i sagledati život drugim očima. Ovo je put na kojem se pročistiš, i emocionalno i fizički. Tu si kao u balonu, izoliran od današnjeg načina života i sve se svede na jednostavnost. Kad se vratiš, imaš osjećaj da ti je glava prazna, čista i bistrija nego ikad. Doživiš veliku promjenu, neke stvari gledaš potpuno drukčije – rekla je Otilija, a Jozo je dodao:
– Bit je da shvatiš koliko ti zapravo malo treba, jer mjesec dana života zapravo stane u jedan ruksak!
SVE SU NOSILI NA LEĐIMA I SVAKI DAN PRALI VEŠ
Zaista, svaki je nosio ruksak sa samo najosnovnijom opremom (nekoliko majica, čarapa, donji veš, kratke i duge hlače, jaknu, kabanicu, vreću za spavanje i pribor za prvu pomoć). Josipov je težio 11,5 kg, a Otilijin 8,5 kg. Plus voda i hrana.

– Preporučuje se nositi maksimalno 10-15 posto više od vlastite težine, što manje, to bolje. Spavali smo i večerali u tzv. alberqueima, to su objekti pretežito od obiteljskih OPG-a, nešto slično planinarskim domovima, samo potpuno uređenim, a čistoća i higijena su na visokoj razini. Većina ih nudi i obroke. Spavanje se po osobi naplaćuje od 10 do 15 eura dnevno, a za jedan par za ovakvu postolovinu potrebno je oko 100 eura dnevno – opisao je Jozo.

U alberqueima se nalaze i perilice i sušilice veša! A tempo je bio ovakav: ustajanje oko 5.30 do 6 sati, kretanje do 6.30 i hodanje do 16, 16.30, zatim smještaj u alberque, tuširanje i pranje veša, večera i odlazak na spavanje do 21 sat, kako bi se uspio odmoriti i naspavati za sljedeći, isti takav dan.
– Riječ je o spavaonicama za više ljudi, često s krevetima na kat, te zajedničkim kupaonicama. Dobiješ jednokratnu posteljinu, ali nosili smo sa sobom vreće za spavanje u kojima smo spavali. Preko dana poneseš nešto hrane u ruksaku, a putem je sve puno divljih kupina, grožđa, smokava, kruška, jabuka… pa uživaš u plodovima prirode! Sve je to posađeno baš za hodočasnike, tzv. Peregrinose, a u svakom mjestu nalaze se i fontane s pitkom vodom – objasnila je Otlija.
UPOZNALI SU PUNO DRUGIH HODAČA
Jozo i Otilija putovali su sami, no putem su upoznali mnoštvo drugih hodača, otvorena srca, nasmiješene i uvijek spremne pružiti pomoć, čak i kad je ne tražiš.

– Tamo dobiješ povjerenje u ljude, ako ti nedostaje nešto od opreme ili trebaš pomoć, svatko će ju ponuditi! Interesantno je kako se svi pozdravljaju, a nepoznati ljudi ti plješću i bodre te –rekla je Otilija i dodala:
– Upoznali smo puno ljudi: Francuza, Španjolaca, Indonežana, Australaca, Talijana, Slovenaca, Amerikanaca… Tamo hodaju ljudi svih nacionalnosti i dobi, pješaci, biciklisti, čak i slijepe osobe te osobe s invaliditetom na štakama ili u kolicima, dok im svi uskaču u pomoć… Neki dolaze zbog religioznih razloga, neki zbog spiritualnih, neki zbog sportskih. I svi se pozdravljaju s „Buen Camino!“ („Sretan put!“).
Najviše ih dolazi u razdoblju od 1. travnja do 1. listopada jer je zimi zbog visokog snijega teško proći planinske dijelove. Put je vrlo dobro označen žutom strelicom i Jakobovom školjkom, staze su uređene.
4 DANA BILI SAMO TURISTI
Do tamo su stigli avionom, a prilikom dolaska, dva dana proveli su turistički u Barceloni i Pamploni, a pri povratku dva dana u Santiagu. Tako da je njihovo putovanje sve skupa trajalo 5 tjedana.

– Možda da smo uzeli 10 dana više kako bismo imali vremena za razgled većih gradova… ali zato smo planirali da u veće gradove dođemo do 12/13 sati, kako bismo stigli što više vidjeti. Iako je 7-10 dana padala kiša, imali smo i puno sunčanih dana – rekli su.
REAKCIJE PRIJATELJA I RODBINE?
Ima ih, kažu, koji vele da to ne bi propješačili ni za što na svijetu, dok im se drugi dive i čestitaju im. U svakom slučaju, naglašavaju – ovo je nešto što činiš zbog sebe, ne zbog drugih!
Pitali smo ih koji su im dijelovi ostali u najboljem sjećanju, a što im je bilo najteže na ovom očigledno zahtjevnom fizičkom putovanju.
PREKRASNA PRIRODA NA SVAKOM KORAKU…
– Priroda kroz pokrajine koje prolazite, od kojih svaka ima svojih čari, i arhitektura u velikim gradovima je prekrasna! Primjerice, vinorodna Rioja, izazovna Meseta nalik na pustinju, gdje sunce prži i 35 je stupnjeva ili pada kiša, prekrasna Galicija na kraju puta, puna mističnih šuma i čarobne prirode – opisala je Otilija.
Taman kad smo pomislili da bismo i sami rado otisnuli se na takvu pustolovinu, dolazi i ono manje ljepše.
…I ŽULJEVI I UPALE TETIVA
– Ovo putovanje je fizički zahtjevno, jer tijelo nije naviklo hodati svakodnevno tako puno, dobiješ i žuljeve i upalu tetiva… Četvrti ili pet dan doživjeli smo poplavu zbog jakih kiša, voda nam je ponekad bila i do iznad koljena! Čak smo dobili temperaturu, Joso 39,2, no popiješ tablete i hodaš dalje, hodali smo svih 29 dana bez prekida – objasnila je Otilija.
Dodala je kako su jednom prilikom bili zabrinuti zbog Josipovog zdravlja i temperature, te sreli jedan stariji bračni par koji je osjetio da im treba podrška. Žena je stala i zapjevala im neku španjolsku pjesmu, što im je dalo energiju i podršku da idu dalje.

– Ima izrekla: „Camino provides“ – „Camino ti sve daje“ i to je istina! – rekla je Otlija.
Spomenimo i da su tijekom putovanja smršavili 5-6 kg. No, osim fizičkih tegoba te teškoća s tamo zaista nepredvidivim vremenskim uvjetima, Otilija i Jozo su puno, puno više dobili – ne samo mnogobrojne žigove koje putem sakupljaš, kao i certifikat o prijeđenom putu na kraju, za uspomenu, već i totalni životni reset.
– Samo ovo iskustvo je ono najbolje što dobiješ! – rekla je Otilija i dodala kako su prvih tjedan dana nakon povratka još hodali noću u postelji.
– Ujutro ustaneš i prisjećaš se stalno tih događanja i putovanja, pa odeš i pogledaš gdje se dogodilo to i to… Napravilo smo oko 5000 fotografija i u glavi nosimo nezaboravne uspomene! – dodao je Jozo.
Jozo i Otilija više nikad neće biti isti. A Međimurje je bogatije za dva pustolova kojima se možemo samo diviti, i poželjeti isto… Hvala Jozo i Otilija na razgovoru i čestitamo vam od srca!