U malom međimurskom kraju živi pregršt iznimnih ljudi, a da za većinu njih zapravo nikada ni ne saznamo. Najčešće su to ljudi koji svojom nenametljivošću ne plijene pažnju medija. Žive svoje mirne živote trudeći se iskoristiti ih najbolje što mogu.
Portal medjimurski.hr se nastoji prenijeti priče upravo takvih ljudi, jer njihova je svakodnevica često sve drugo samo ne obična. Najvažnije u svemu tome je da se radi o osobama koje svojom hrabrošću, avanturističkim duhom i svim drugim kvalitetama koje krase ljudsko biće mogu predstavljati uzor i motivaciju svima nama.
Jedna od takvih je i Monika Mihalec. Skromna i nenametljiva djevojka iz Donjeg Hrašćana, o kojoj smo prije nekoliko tjedana već pisali, živi svaki dan kao da joj je posljednji. Prema našim informacijama ona je prva Međimurka čija je noga kročila na vrh Kilimanjara, a krije toliko zanimljivosti da nam čitav dan ne bi bio dostatan kako bismo ih sve pobrojali.
Malo smo je zagnjavili i u njenom užurbanom dnevnom rasporedu pronašli vremena za razgovor, kroz koji smo svima htjeli prenijeti dašak njenog životnog chija.
Prije nekoliko mjeseci popeli ste se na Kilimanjaro, sama pomisao na tu planinu kod većine ljudi ledi krv u žilama. To je jedna od najvećih i najzahtjevnijih planina na svijetu, pa vjerujem da ste prije trebali proći kroz određene pripreme. Kako je izgledao taj proces?
Moram priznati da nije bilo nekakvih specifičnih priprema. Iskreno, krenule smo pomalo euforično i naivno. Bilo je ranije par uspona na Učku, ali to je sve, jest da se bavim trail trčanjem što mi je kondicijski uvelike pomoglo. Velike zasluge pripisujem svojoj mentalnoj snazi i neizmjernoj volji da se popnem na vrh Afrike.
Krenimo od početka Vašeg avanturističkog života. Možete li se sjetiti prvog samostalnog putovanja i kako je ono izgledalo?
Moje prvo samostalno putovanje je bilo sa 17 godina u Genevu preko zajednice Taize. Trebalo je sa mnom ići par poznanika, ali su na kraju svi odustali. Ja sam sjela u autobus i krenula. Naravno, kako to obično biva na putovanjima, upoznala sam Lanu iz Goričana s kojom sam se sprijateljila te smo zajedno odradile još mnoga putovanja, a naše smo prijateljstvo okrunile kumstvom!
Rodom ste iz Donjeg Hrašćana, a koliko mi je poznato preselili ste se u Rovinj. Kako to da ste se odlučili baš za taj gradić?
Tako je, rodom sam iz Donjeg Hrašćana, a u Rovinju ljetujem već preko dvadeset godina i svakim dolaskom sam ga sve više zavoljela, upoznala domaće ljude i rekla sama sebi da ću se, jednog dana kad završim školu/faks, vratiti ovdje. Tako se, eto, na kraju dogodilo. U Rovinju trenutno živim, a radim u Domu zdravlja u Labinu u medicinsko-biokemijskom laboratoriju (nekako su mi putovanja suđena…haha). Rovinj je predivan mali mediteranski gradić kojeg ne možeš, a da ne zavoliš. Uživam svakim danom u njegovim ljepotama, jer znam da me moj put negdje drugdje vodi.
Navodno ste prva Međimurka na Kilimanjaru? Kako se nosite s teretom takve slave?
Da, navodno sam prva Međimurka koja ga je osvojila, jer zasada još nismo uspjeli nigdje službeno naći da je bila još neka žena iz našeg kraja, ali ako i je to će me veseliti i molim je neka se javi, zato što ćemo imati o čemu pričati. Ne osjećam baš neki teret slave, lijepo je kad ti ljudi čestitaju i vesele se tvojim ludim podvizima. Nadam se da će ih moje iskustvo potaknuti da se odvaže na takva putovanja, a ukoliko ih takve avanture ne privlače željela bih podijeliti svoja iskustva s njima i omogućiti im da uživaju u slikama i mojim pričama.
Koje vam je putovanje ostalo u najljepšem sjećanju? Zasigurno imate brojna iskustva.
Najljepše uspomene me definitivno vežu za Ameriku. U SAD-u sam provela dvije godine na programu Au Pair. Iskreno još i danas smatram taj dio života nečim najljepšim što mi se desilo. Živjeti u Americi, konkretno u Washington DC-u, je meni bilo neopisivo. Živjela sam s američkom obitelji i zaista isprobala taj američki način života o kojem svi pričaju i kakav često gledamo na filmovima. Imala sam sreće da je moja obitelj jako voljela putovati, pa su me svugdje vodili sa sobom. Nakon dolaska u Ameriku upoznala sam Hrvaticu Dijanu koja je bila na istom programu kao i ja. Dijana mi je, kako ja volim reći, otvorila vrata SAD-a’, upoznala me s hrpom dragih ljudi, klubovima, restoranima, malim trikovima i načinom života te mi dala mnogo korisnih savjeta kako jeftino putovati što smo nas dvije itekako radile i koristile svaki slobodan trenutak da negdje zgibamo. Amerika je zaista ostavila lijep trag u mome životu, bilo je nezaboravno živjeti tako bezbrižno i slobodno.
Brojite li koliko ste svjetskih zemalja proputovali?
Brojna su se putovanja nanizala zadnjih godina, ali iskreno imam osjećaj kao da još ništa nisam vidjela od svijeta. Ako sam dobro brojala nanizala sam 25 država, a uz SAD, koji sam već spomenula, tu su još Meksiko, Kanada, Tanzanija, Zanzibar, Jordan, Nizozemska, Španjolska, Austrija, Njemačka, Grčka, Belgija, Češka, Poljska, Slovenija, Luksemburg, Francuska, Monako, Italija, San Marino i neke druge europske prijestolnice. Kažem, još ništa nisam prošla…haha.
Imate li još nekih zanimacija u tom vašem užurbanom ritmu?
Definitivno trčanje uz koje sam u zadnjih par godina mnogo doživjela i isto tako putovala. Sasvim slučajno sam upisala Školu trčanja u Zagrebu i otuda moja avantura kreće. Tu sam napravila prve trkače korake koji su me kasnije odveli čak do Ultra maratona i mnogih drugih utrka i druženja u prirodi. Zatim tu je još i bicikliranje, ronjenje, a velika mi je želja postati članicom GSS-a, čemu još nisam dorasla, ali trudim se, ima vremena! Veselim se što ću najesen upisati planinarsku školu. Uglavnom ima svega pomalo.
Za kraj, najteže pitanje: Međimurje ili Istra?
Uff… Jako mi je teško na to odgovoriti. U Međimurju sam odrasla i tu je moj dom ali uz njega se nisam previše vezala, jer jako volim biti slobodna i ići dalje u bilo kojem kontekstu te riječi, volim reći da nijedan horizont nije daleko, pa je i Rovinj samo jedno u nizu mjesta gdje prebivam, učim i uživam u svakom trenutku.