Isus u današnjem odlomku evanđelja dolazi u svoje mjesto, u Nazaret, gdje je proveo djetinjstvo i sazreo u čovjeka. Dakle, k svojima. Svi ga tu dobro poznaju, njega i njegovu majku, oca i svu rodbinu. Tu je on proboravio najveći dio svoga zemaljskog života. Isus je svojom velikom ljubavlju čudesno pridizao bolesne i ohrabrivao ih na novi život, posebno one koji su u teškoćama bili došli na rub očaja. O svemu tome glas se brzo pročuo svuda uokolo. Glas o tome dopro je i do Nazareta. Čuli su o tome i njegovi sumještani.
Ali njihovo je srce tvrdo. Stoje pred zidom nepovjerenja. Oni zapravo sve znaju o Isusu. Poznaju njegovo podrijetlo, njegovu rodbinu. Sve im izgleda tako obično i jednostavno se čude što se toliko prašine diglo oko njega. Oni od njega ne očekuju neku riječ života, riječ istine. Eventualno očekuju kakav trik, kakvo čudo, nešto što obmanjuje ljude, nekakvu senzaciju i da ih malo razonodi. Izgleda da je i danas Isusu najteže upravo s onima koji misle da ga poznaju, da sve znaju o njemu.
Dragi prijatelji ovo današnje evanđelje nas potiče da se potrudimo iz srca ukloniti sve predrasude, svaku umišljenost, svaki otpor Isusovu pozivu na obraćenje i promjenu života. Oslobodimo se napasti da pomišljamo da mi sve znamo. Ne dopustimo da nas vlastita kratka pamet zaslijepi. Bog nam prilazi na razne načine i samo ga u poniznosti možemo prepoznati. Sačuvaj nas, Bože, pomisli da smo dobri, čak i bolji od svih drugih. Uvijek trebamo rasti u poslušnosti i vjeri. U protivnom, izgubit ćemo se.
Isus se čudio nevjeri Nazarećana. Isuse, ti se danas čudiš našoj nevjeri. U Nazaretu zbog nevjere nisi mogao učiniti nijedno čudo, nisi mogao pružiti ljudima lijek svoje čudotvorne ljubavi jer su bili zatvorili srce i nisu ti pristupili s povjerenjem. Mi trebamo tvoju ljubav i pomoć. Mnogo je bolesnih u tijelu, ima mnogo onih koji trpe, kojima sva dobra ovoga svijeta ne mogu pomoći. Priznajemo, malo ti vjerujemo, Isuse. Molimo te umanji našu oholost i umnoži našu vjeru da bi mogao na nama pokazati kako si ti i danas čudesno dobar.
Isuse, tako je mnogo duševno ranjenih i bolesnih ljudi. Toliki proživljavaju nesigurnosti, strahove, stresove. Mnogo puta osjećamo da je zlo jače od naših sila. Okružuje nas toliko nepoznatih zlih sila. Postajemo zarobljeni i obuzima nas strah. A tražimo posvuda lijeka, samo ne kod tebe, Isuse. Ipak, samo ti znaš točno svaku našu dijagnozu, svaku našu bolest, i samo ti, Isuse, možeš pružiti pravu terapiju našoj duši. Samo ti.
Isuse, čudiš se našoj nevjeri. Mnogi tako često i tako ustrajno obilaze ljudska lječilišta, traže pomoć ovoga svijeta, a ne pitaju se što ti imaš nama reći. Zar nisi ti jedini Spasitelj? Zar nije jasno rečeno da na svijetu nema spasenja u drugom imenu osim u tvome? Oprosti, Isuse, što ti tako malo vjerujemo. Nismo ništa bolji od Nazarećana, koji su ti okrenuli leđa. Htjeli su senzaciju, ali nisu bili spremni poniznom vjerom tebe prihvatiti. Žele jeftine učinke, a ne žele dubok životni proces obraćenja što ga vjera u nama neprestano izvodi. Daj nam, Isuse, vjeru. Umnoži nam vjeru. I daj da po vjeri uzmognemo ostvariti plodove istinskog života i sreće.
Propovijeda: fra Tomislav Božiček