Dan zaštite planinske prirode u Republici Hrvatskoj (8. lipnja) datum je kada s razlogom u prvi plan možemo dati podsjetnik i na šume kao značajan dio hrvatske prirode. Iako Međimurje nema planinskih dijelova, u prošlosti je obilovalo šumskim područjem.
Suradnjom Javne ustanove Međimurska priroda i Ljudevita Marđetka objavljena je knjiga „Međimurska šuma Murščak‟. Autor u njoj progovara o odnosu ljudi i prirode prema šumama u devetnaestom i dvadesetom stoljeću kao i o društveno ekonomskim odnosima u tom vremenu, čije posljedice su i danas vidljive. Sječa ostataka zadnje europske šume u međimurskom dijelu Murščaka u potpunosti je promijenila krajobraz tog dijela Međimurja. Svjedok te povijesti je legendarni hrast Adam. U nastavku prenosimo promišljanja autora Ljudevita Marđetka o tom svjedoku povijesti Međimurja od 1425. do 1925. godine:
„Spomenuti hrast Adam je već toliko publiciran da većina Međimuraca zna dosta o njemu. Ovom prilikom ću ga prikazati s povijesne strane Međimurja. Nekada davno u orehovečkom lugu rasla su, između ostalih, dva gorostasna hrasta, pravi Metuzalemi, kojima je narod dao biblijska imena Adam i Eva.
O hrastu Adamu postoji usmena predaja i fotografija mojih predaka po majci, pradjeda Ladislava Husića (1861. – 1931.) i djeda Stjepana Husića (1878. – 1963.). Obojica su bili lugari grofa Eugena Feštetića. Ladislav je bio lugar u Orehovici, a Stjepan u Murščaku kod Domašinca. Usmena predaja govori da je hrast Adam posječen oko 1925. godine, a šumari su po njegovim godovima izračunali da je tada bio star petsto godina što znači da je nekim slučajnim ispljuvkom žira divlje guske, vjeverice ili divlje svinje, a možda od žira obližnjeg hrasta, Adam niknuo 1425. godine.
Ladislav Husić je desetljećima čuvao hrastovu šumu kod Orehovice, pa i one najveće hrastove Adama i Evu. Ali kad je 1923. godine grof Feštetić prodao cijelo međimursko vlastelinstvo, pa i šume konzorciju „Slavonija‟ d.d. iz Zagreba, počela je nemilosrdna devastacija međimurskih šuma koje je priroda stvarala milijune godina kroz geološku prošlost. Sa šumom je nestala bogata flora i fauna, pa je ta sječa šuma najveća gospodarska i ekološka katastrofa za Međimurje nakon konfiskacije imovine grofova Zrinskih 1672. godine. Ne svojom voljom, Ladislav Husić je tužna srca morao organizirati i sječu hrasta Adama, što je dokumentirao fotografijom. Na fotografiji se vidi Adamovo deblo i krošnja te specijalizirani šumski radnici iz Kranjske (Kranjci).
Nakon što je hrast Adam srušen, šumski su drvosječe poprečnom pilom odvojili deblo od krošnje. Promjer poprečnog presjeka Adama bio je oko dva metra, a deblo je moglo obujmiti šest do sedam ljudi. Deblo je iz šume na cestu vuklo sedamnaest pari volova, a po cesti do pilane ga vuklo šest pari konja. Bršljan s kojim je Adam bio obavijen bio je debljine oko dvadeset centimetara.
Sama krošnja Adama dala je 42 prostorna metra drva. Dok su drvosječe zasijecali pilom u unutrašnjost hrasta Adama, nisu bili svjesni da su njegovi godovi svjedoci burne povijesti Međimurja od 1425. do 1925. godine. Deblo Adama se rezalo dvoručnom poprečnom pilom, tako da su na svakoj strani bila po dva šumska radnika koji su se povremeno smjenjivali radi odmora. Kada su došli do središta hrasta Adama tu se nalazio nulti god, tj. godine rođenja Adama (1425.) ili njegovo nicanje iz žira. Daljnjim piljenjem od središta prema van, godovi su kronološki pratili povijest Međimurja od 1425. do 1925. godine.
Čemu je sve svjedočio hrast Adam u svojih petsto godina života?
U 15. i 16. stoljeću za vrijeme Ugarsko-hrvatske države Međimurjem su vladale plemićke obitelji Celjski, kralj Matija Korvin i Ernušti. 1546. kralj Ferdinand Habsburški je predao posjed Međimurja Nikoli Šubiću Zrinski, neustrašivom borcu protiv Turaka i grofu te njegovim nasljednicima sve do urote Zrinskih i Frankopana protiv Habsburgovaca 1671. g. Međuvremeno 1570. Juraj IV. Zrinski objavljuje da je protestant i progoni katoličke svećenike iz Međimurja.
Godine 1574. u Nedelišću je tiskana knjiga „Decretum‟ varaždinskog bilježnika Ivana Pergošića. 1579. grof Juraj IV. Zrinski učinio je da Čakovec dobiva status trgovišta što je omogućilo jači razvoj grada. 1586. Osmanlije dva puta upadaju na područje Međimurja, a oko 2000 ljudi odvedeno je u ropstvo.
1661.- 1664. Zrinski grade utvrdu Novi Zrin na Muri kod Donje Dubrave. 1671. smaknuti su Grof Petar IV. Zrinski i Fran Krsto Frankopan u Bečkom Novom Mjestu. 1691. g. poginuo je posljednji član Adam Zrinski, a Međimurje preuzima kraljevska komora. 1710. zbog velike poplave rijeka Drava promijenila je tok i zaobišla Legrad te se prelila iz Podravine u Međimurje. Tada je hrast imao 285. g. i bio svjedokom tog događaja. Pila je duboko zasijecala 18. stoljeće kada je u Međimurju bio veliki potres 1738. koji je oštetio čakovečku utvrdu, župne crkve i mnoge zidane zgrade te pavlinski samostan. Tada je na vlasti u Međimurju bila obitelj grofova Althan.
Godine 1791. Međimurje kupuju grofovi Feštetići koji vladaju sve do 1923. godine.
1848. je ban Josip Jelačić ukinuo kmetstvo u Međimurju i Hrvatskoj te vojnim putem pripojio Međimurje Hrvatskoj, ali samo do 1861. kada se Međimurja ponovo vraća pod Mađarsku vlast.
1860. Međimurje dobiva željezničku prugu na relaciji Kotoriba – Mala Subotica – Macinec. To je ujedno i prva pruga i prvi vlak koji je huškao na prostoru Hrvatske. 1893. uvedena je gradska električna rasvjeta te je Čakovec osvijetljen prije Zagreba. 1914. – 1918. izbija Prvi svjetski rat, a naši su se mladići ne svojom voljom našli na gubitničkoj strani.
1918. izbija ustanak protiv mađarske vlasti, a hrvatska vojska pod vodstvom Slavka Kvaternika oslobađa Međimurje do prosinca 1918. godine.
1919. godine održana je u Čakovcu Velika narodna skupština na kojoj je usvojena Rezolucija o odcjepljenju Međimurja od Mađarske. Nakon toga je izražena želja za pripajanjem tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kako su se nizali godovi na hrastu Adamu, tako su se nizali i događaji u Međimurju. Poprečna pila je pilila 1925. godine posljednje godove kada se hrast Adam najprije nagnuo, a zatim uz prasak lomio okolne drveće, da bi gotovo u trenutku gromoglasno udario o tlo. Ono što je priroda stvarala 500 godina, ljudi su srušili u trenutku. U svakom slučaju hrast Adam je ponos orehovečkim, međimurskim i hrvatskim hrastovim šumama. Eva pak je doživjela istu sudbinu kao i hrast Adam. Završili su negdje na europskom tržištu.
Adam je bio na polovini života jer hrast može živjeti oko 1000 godina, a toliku mu je potrebno za prirodno propadanje. Dakle, stjecajem okolnosti doživio je prijevremenu „smrt‟. Zakoni prirode i društva su neumoljivi. Heraklit je bio rekao: – Panta rei. (sve teče, ili sve je prolazno). Sve je podložno dijalektici prirode.