Međunarodni dan zaštite močvara i močvarnih staništa obilježava se 2. veljače u svim državama svijeta. Na taj dan 1971. godine u iranskom gradu Ramsaru donesena je Konvencija o zaštiti vlažnih staništa koju je potpisalo 116 država svijeta. Svaka država, prilikom pristupanja, odnosno ratificiranja, određuje najmanje jednu močvaru koja se uključuje u popis onih od međunarodnog značaja.
Povodom toga dana svoj osobni pogled, razglednicu Donje Dubrave, iznio je Robert Kranjec iz toga mjesta, aktivist, zaštinik biljnog i životinjskog svijeta, čovjek realnih pogleda na svoju životnu sredinu. Prije samog razgovora kazao mi je kako mu nije cilj sabotirati nekoga, nego mu je bio cilj naglasiti koliko su današnji eko trendovi ustvari licemjerni. S jedne strane ulažu se ogromna sredstva u očuvanje okoliša i svi se kao brinu za prirodu, a realnost je nešto sasvim drugo.
– Dok su se na jednoj strani otvarala “Vrata Pažuta”, šetnica uz Dravu, uz prisutstvo županijskog vrha i svih zaštitnika prirode, na drugoj strani Dobrave na “mala vrata” stigla nam je prljava industrija, onakva industrija kakvu vjerojatno nitko ne treba na svojem području, ali naši općinski mudraci su je prihvatili. Novootvorena firma sa ogromnim kapacitetom prerade plastike ispušta u drenažni kanal velike količine otpadne vode i mikroplastike uz jaki smrad. Taj otpad drenažnim kanalom otječe u močvaru zvanu Pijaiška Graba, koja je nekad bila vrlo živo močvarno stanište. Zanimljivo mi je dok se na stranici turističke zajednice promovira Dobrava i Pozoj koji spi baš u toj Pijaiškoj Grabi (stara međimurska legenda), ako je ostal tu vjerovatno je krepal isto kao i ribe, žabe i sve ostalo kaj je živjelo u tom staništu. Ne vjerujem da će se u skorije vrijeme situacija u prirodi promjeniti na bolje, ali tek toliko da se zna da ne okrećemo svi glavu od ovakvih podlih stvari – rekao je uz to priloživši nekoliko fotografija životinskog svijeta toga područja koje govore dosta, i previše.
