U dvorištu jednog objekta u Donjoj Dubravi u sunčano poslijepodne zateći ćete Marijana Vugrina iz Čakovca kako pere – šibe. Okružen košarama i šibama, ispričao nam je kako se našao u ovom poslu, odakle nabavljaju šibe, gdje prodaju košare te kako je to bilo nekad i sad…
– Ovim poslom bavim se 23 godine. Studirao sam pomorstvo i preplovio pola svijeta kao časnik palube, od Indonezije do Čilea… Sakupljali smo teret i vozila ga iz Europe u Aziju i Ameriku, kao i prevozili drugu robu natrag u Europu. No, kad mlad i oženjen čovjek, nije mi pasalo da sam 9 mjeseci godišnje na brodu, pa sam napustio taj posao i pokrenuo ovaj biznis s košaraštvom – prisjeća se Marijan, osnivač i bivši vlasnik, a danas prokurist tvrtke Corbis iz Čakovca.
Oni prikupljaju, peru, lakiraju šibu te otkupljuju košare. Prisjeća se kako je nekad svaka kuća imala svoju šibu, dok je to danas rijetkost. Šibu stoga, osim iz domaćih područja, oni nabavljaju iz Bosne i Poljske. Košare i ostale proizvode od šibe zatim izrađuju ljudi iz Donje Dubrave, Donjeg Vidovca, Kotoribe, Svete Marije, Preloga, Legrada, Hrženice… A zatim gotove košare i proizvode od šibe izvoze uglavnom u Italiju.
– Ljudi iz Međimurja i Sjeverozapadne Hrvatske se sve manje, i to 50 puta manje, bave košaraštvom. Nekad je bilo i više močvarnih područja, a danas su i uvjeti za rast šiba lošiji. Nažalost, ova djelatnost zbog nedostatka ljudi i niskih cijena ide k svojem kraju. Žao mi je radi toga, jer ovaj posao mi je bio kao moje čedo, no takav je zakon prirode – rekao je Marijan.
Prisjetio se i zlatnih dana šibe, kad je počeo s ovim poslom i još nije znao kakvih sve košara uopće ima.
– Išao sam po pogonima u Čakovcu, Prelogu, Donjem Vidovcu i Kotoribi, sve je to bilo Međimurjeplet. Tamo su me učili o stotinama imena košara, a ja sam mislio da postoji samo košara s ručkom i košarica za kruh, ha ha… No, košara ima zaista raznih vrsta, oblika, namjena… Od, najčešćih, holanderica, nadalje.
Zanimljivo je da Marijan Vugrin, koji se velik dio života bavio ovim biznisom, nikad nije sam napravio košaru da iz prve ruke iskusi kako je to raditi ovaj unikatan posao koji ljudima koji ga dugo rade ostavlja žuljeve po rukama.
– Rekao sam si da kad budem u mirovini, morat ću isplesti svoju prvu košaru, no još se nisam upustio u to! – priznao je.
Tako, prizor koji smo zatekli i koji će, kako tvrdi Marijan, uskoro postati prošlost jer će ljudi koji izrađuju košare s vremenom otići na vječna počivališta a nema mladih koji će to preuzeti, isto kao što niti jedan stroj ne može napraviti košaru, ostat će u trajnom sjećanju.
