Jučer je otišla mlada Osječanka Ena Šarac (26). Izgubila je dugogodišnju bitku s tumorima i leukemijom koju je, unatoč bezbroj problema i operacija, nepokolebljivo vodila još od osnovne škole. Otišla je još jedna hrabra lavica koju je uvijek krasio najširi osmijeh na svijetu i srce veće od oceana. Pokazala je to darujući svoj Play Station 4, dobiven od roditelja za Božić, dječaku s potresom pogođenog područja. Doista, u njezino srce bi, vjerujem, stao cijeli svijet, jer ona nikada nije ostavljala dojam da su njene nedaće veće i teže od naših. Bez obzira vjerujete li ili ne u nešto ili nekoga, u ovakvim vam se trenucima samo od sebe s usana otkine: Dokle? Dragi Bože dokle?
Enina smrt stigla je u predvečerje lokalnih izbora. Pitat ćete, pa kakve veze to ima s politikom? Ima. Itekakve. Zato jer tako često zaboravljamo da se ti izbori, koji god bili, održavaju zbog nas, a ne radi onih koji su se kandidirali. Biramo zato da bi nam svi ti kandidati za predsjednike, premijere, župane, gradonačelnike, načelnike, europske i saborske zastupnike te vijećnike svih vrsta odgovorili na pitanja koja su nama važna. Između ostaloga i na ono koje sam prije postavio.
Dokle? Nakon Ane Rukavine, Nore Šitum, Ene Šarac i mnogih drugih koliko ćemo još čekati, koliko djevojačkih i dječačkih snova izgubiti, prije nego što barem pokušamo izgraditi organizirani sustav u kojemu će se učiniti sve kako bi se ovakve tragedije izbjegle. Kada nakupite dovoljno zrelih godina postanete svjesni situacija u kojima ishod jednostavno ne može biti drugačiji, u kojima liječnici učine doslovno sve, ali spomenuta tri primjera govore o nečem drugom.
Govore o tri djevojke ili djevojčice koje su nas svojom hrabrošću, borbom i željom za životom ujedinile jače i čvršće od bilo čega drugoga, ali mimo sustava. Govore o mnogo malih ljudi koji su ganuti njihovom pričom davali od srca ne bi li se pokušalo spasiti njihove živote. Mimo sustava, pomažući njima i mnogim drugima uglavnom izravno putem računa raznih humanitarnih akcija.
Možda su sve ove bitke uistinu morale biti izgubljene. Možda ćemo izgubiti još mnogo sličnih. Ne mogu, međutim, vjerovati da je nemoguće stvoriti sustav u kojem ćemo pobijediti barem jednom. Dobiti bar jednu bitku organizirani i pripremljeni da, kroz sustav, učinimo sve kako bi sačuvali život. Može biti da to nije pitanje za izbore koji su pred nama, nego neke druge, ali negdje ga moramo početi postavljati.
Zato, što se mene tiče, ne morate o vlasti i oporbi, investicijama i projektima, asfaltu i fontanama, grijesima prošlosti i obećanjima budućnosti. Kao moji predsjednici, premijeri, ministri, zastupnici, župani, gradonačelnici, načelnici budite toliko dobri i samo mi odgovorite na jednostavno pitanje. Dokle? Ne znam u čijoj je ovlasti to pitanje, ali uputite me i recite koga pitati. Postoji li netko u ovoj zemlji tko će znati? Dokle?