Tridesetak ljudi na krstitkama ili na karminama u solidnom lokalu stoje podjednako, za oko 10.000 kuna ugodnost za organizatore i zarada ne prevelika za ugostitelje. Ništa nije obavezno, ali ako se želi, to košta, ne samo u Hrvatskoj nego posvuda u bližnjem i udaljenijem svijetu.
Iz godine u godinu od svoje samostalnosti Republika Hrvatska gubi velik broj stanovnika, te nas je od nezavisnosti 1991. do danas, manje za oko milijun. Neki će reći i više, ali tu negdje se kreću brojke, jer mnogo je onih koji imaju prebivališta u Hrvatskoj, a zapravo žive vani, kao i niz drugih okolnosti. Posebno snažan odlazak Hrvata i hrvatskih državljana osjeti se u posljednjih pet-šest godina, a osim toga tragedija je što se rađa jako malo djece, a umire i dvostruko više, poglavito u ruralnim područjima, kao i onima stradalima od jugo-srpske agresije u Domovinskom ratu. Primjetno, gotovo zabrinjavajuće je kako i u Međimurju koje nije direktno stradalo u ratu, i koje je materijalno i ekonomski u dobrom položaju, bilježi mali broj novorođene djece, pak su nam u nastavku škole poluprazne, a tvornice, ako još koja i postoji te tvrtke i drugi subjekti, sve zastupljeniji radnicima iz drugih, poglavito blisko i daleko istočnih zemalja. Zadržimo se na Međimurju i statističkim podatcima iz naših župa koji su oko 90 posto točni, onih deset posto je što još uvijek sva djeca ne primaju sakrament krštenja i nemaju sprovod sa svećenikom, premda sprovod nije sakrament.
Ima onih koji se označuju velikim vjernicima i tvrde ili govore kako bi ‘popi’ (svećenici) mogli ‘menje računati’ pak bi bilo više djece i svega ostaloga. Autoru ovog članka znano je kako to baš i nije ili uopće nije tako, jer da je to glavni razlog što je novorođene/novokrštene djece manje, i sprovoda više, lako i davno bi se problem riješio. Bijah nedavno na obredu krštenja u Župi i župnoj crkvi Svetog Antuna Padovanskog na čakovečkom Jugu i upitah župnika patra Josipa, kakve su cijene ili koliko košta krštenje, a koliko sprovod?
– Svi koji imaju obiteljsku knjižicu naše župe i doprinose potrebama kod primanja i dijeljenja sakramenta Krštenja, Prve pričesti i Svete potvrde, Braka te Bolesničkog pomazanja ne plaćaju ništa. Sprovod ili pogreb nije sakrament i plaća se 300 kuna, a novci se troše na administrativne poslove i doprinos biskupiji. Sve što je iznad toga se plaća prema odlukama Ekonomskog vijeća župe, a roditelji i skrbnici koji žele na primjer bijele haljinice, fotografije i slično to plaćaju, ali to nije stvar župe niti župnika. Na primjer na sprovod dođe trubač. To košta 300 do 360 kuna, i to nije obveza niti stvar župe. Ukratko, dijeljenje sakramenata ne košta ništa, ako doprinosite redovito župi, a sve drugo, muzikaši, foto i video snimači, šljokice i papirići koštaju i stvar su organizatora, a mi tu i tamo možemo pomoći, ali bez obveznog novca – rekao mi je pater Josip.
Slično ili identično je i kod drugih župa i župnika, koji baš i ne vole da im se ime i prezime spominju, jer zavise o dobroj volji gradonačelnika ili općinskog načelnika, poglavito kad upute zamolbu za obnovu zvonika, kapelice ili poklonca.
Djeca i smrt se ne planiraju, oni dolaze s radošću ili patnjom
Dolazak svećenika, zvonjenje i Sveta misa kod sprovoda se plaća, jer sprovod je obred, a ne sakrament, dakle, svećenik nije obvezatan biti priusutan, no ako ga se pozove, a to je kod nas lijep običaj, to se plaća, ali je sitnica na sve ostalo što ljudi pripremaju. A nakon crkve i mise dolazi druženje ili krstitki koji su kao i svadbe, pa i karmine obični domjenci malo pojačani nekim delicijama i boljim vinima. Solidan objed, a može domjenak ili večera u solidnom restoranu stoji od 150 kuna i naviše po osobi i u slobodnom prijevodu za tridesetak osoba stoji 1000 eura (kune se ne računaju ali se primaju), a jednako toliko stoje i karmine. Voćni kup, rashlađeni pjenušac, roštilj, međimurska gibanica, ledeni vjetar, govornik na sprovodu, deblja raka (lijes) sve su to troškovi koje želimo i možemo platiti. Reče jednom predivna doktorica opće medicine: ‘Deca i smrt se ne planeraju. Deca se delaju, a smrt sama dojde.’ Te riječi kazuju sve i ne bi Hrvatska, a ne samo Hrvatska, jer natalitetni problem imaju i Slovenija i Austrija, a da ne govorimo o Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj…, kojima broj stanovništva povećavaju dolaznici, uglavnom ekonomski emigranti, imala problem s opadanjem Hrvata kad bi se vodili ovim načelima. Konačno, ako dođete tražiti posao u Lidlu, Sparu, Volvu, Magmi, Gazpromu, Konzumu, Toyoti, … neće vas pitati jeste li imali bogate krstitke, nego, koje ste nacionalnosti i koliko znate o poslu od kojeg kanite živjeti. A, komocija, koja je na sceni i stvarnosti, osim delicija traži i žrtvu. Žrtva je hrvatska domovina i narod, sve drugo su kolateralne stvari. Ne, nevažne! Neka mi bude dopušteno. Crkva i svećenici nisu problem, oni su šlag na tortu, obilnu i manje obilnu, ali slasnu u svakom pogledu!
