U posljednje vrijeme zaredali su slučajevi u kojima osobe sa završenim potrebnim stupnjem obrazovanja, u predškolskim i školskim ustanovama nisu dobile posao, nije im produžen ugovor za stalni radni odnos, i to samo zato što se u njihovom izričaju “prečesto dogodi kajkavska riječ” ili samo zbog toga što njihov govor “ima zamjetni kajkavski prizvuk”.
Ovu dramatičnu i gotovo nevjerojatnu tvrdnju, izrekli su u ponedjeljak na konferenciji za novinare članovi Odbora za zaštitu kajkavskog jezika Hrvatske demokršćanske stranke Međimurja Vladimir Mesarić, Franjo Cimerman i Ivan Goričanec.
Kažnjavaju se oni koji u praksi bespogovorno ne koriste “jugoslavenski” jezik. Istovremeno, državnoj razini sadržaji na kajkavskom jeziku nemaju pristup. Hrvatski kajkavski jezik (narječje) unatoč višestoljetnom potiranju, još je uvijek živ i bogat ostvarenjima ali ona nemaju šansu za valorizaciju u hrvatskom kulturnom korpusu, rečeno je pred novinarima.
Inače, HDS – Podružnica MŽ održala je u petak, 15. srpnja 2022. godine, sjednicu Predsjedništva na kojem je jedna od točaka dnevnog reda bila “Kajkavština prezrena – kajkavci diskriminirani” te je nakon rasprave odlučeno da se o zaključcima obavijesti i šira javnost.
DISKRIMINACIJA
– Od samih početaka demokratizacije u Hrvatskoj, međimurski demokršćani su u svojem programu jezičnu politiku apostrofirali kao ključno nacionalno pitanje, držeći da je jezik jedan od temeljnih identifikacijskih obilježja svakog naroda. Više od stoljeća i pol hrvatski se jezik na razne načine otuđivao od hrvatskog naroda, stvarao se novi, umjetni jezik – ilirski, južnoslavenski, srpsko-hrvatski, jugoslavenski… Umjesto da “naše” intelektualne, političke i kulturne elite u stvaranje standardnog jezika uključe sve sastavnice hrvatskog izričaja (kajkavski, čakavski, štokavski), militantno i brutalno se iz tog procesa uklanjaju druge sastavnice, osim štokavskog, a u cilju jugoslavenizacije (srbizacije) jezika, a posljedično i mijenjanja nacionalnog identiteta. Ti procesi su osobito bili naglašeni u kraljevini Jugoslaviji i komunističkoj Jugoslaviji.
Na žalost, ni u novoj, demokratskoj Hrvatskoj ti procesi nisu zaustavljeni, naprotiv, nastavljeni su. Kreatori i predvoditelji takve politike su isti stari “znanstvenici” i “kulturnjaci” i njihovi sljedbenici s doživotnim apanažama u hrvatskim znanstvenim, kulturnim i obrazovnim institucijama – rekao je mr. Vladimir Mesarić, predsjednik Odbora za zaštitu kajkavskog jezika.
– Zbog obrane domovine od agresora, zbrinjavanja izbjeglica te poslijeratne obnove, jezična pitanja su bila na marginama interesa, a “vrijedni destruktori hrvatskog jezika” su nesmetano nastavljali svoje rabote.
Danas, trideset godina nakon uspostave slobodne i nezavisne Hrvatske, stanje s našim standardnim jezikom nikad nije bilo konfuznije, s ozbiljnim naznakama da će projekt stvaranja “jezika regiona” uspjeti mirno, kad već nije uspio represijom i terorom. Postupanje pak prema hrvatskim govorima, osobito kajkavskom, možemo bez rezerve nazvati pokušajem konačnog obračuna s našim nacionalnim i zavičajnim blagom.
JESMO LI SVI MI KOJI GOVORIMO KAJKAVSKI – DUDEKI?
– Sadašnji trendovi isključivanja hrvatskog kajkavskog jezika iz svakodnevne komunikacije sve su izraženiji i poprimaju zabrinjavajuće razmjere. Djeca u jaslicama, vrtićima, od najranije dobi kontakt s materinjim (roditeljskim) govorom. U osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju korištenje kajkavskog jezika je nedopušteno, izaziva prijekor, podsmijeh i sramotu s posljedičnim vrlo izražajnim utjecajem na njihov školski uspjeh, a kod obrazovnog kadra sankcionira se čak i prizvuk kajkavštine u njihovom govoru. Rugati se nečijem govoru znači rugati se njegovom porijeklu, njegovom identitetu, njegovom zavičaju – rekao je Franjo Cimerman.
– U službenim i javnim ustanovama međimurski zavičajni govor je potpuno isključen. Osobe koje suvereno ne vladaju standardnim jezikom višestruko su diskriminirane (slabiji uspjeh, nemogućnost napredovanja, nemogućnost zaposlenja, afirmacije na poslu pa i – gubitak zaposlenja).
U Međimurju se unatoč dugogodišnjoj mađarizaciji u svakodnevnom govoru ipak još koristi hrvatski kajkavski jezik. No, vrlo agresivno prevladavaju trendovi uklanjanja zavičajnog kajkavskog govora iz života naših žitelja, od predškolskih ustanova do najviših obrazovnih institucija. Kajkavštini se naglašeno i dižu barijere u svim službenim komunikacijama. Tako se dovodi u opasnost slobodni izričaj na zavičajnom, materinskom jeziku.
Međimurski kajkavski govor je naš ponos, naša posebnost i osobita govorna vrijednost. Zato pozivamo hrvatske institucije vlasti, znanstvene, kulturne i obrazovne institucije na maksimalnu zaštitu kajkavaca od sveprisutne diskriminacije. Diskriminacija po govoru jednaka je diskriminaciji po boji kože!
Tražimo afirmativno prihvaćanje kajkavskog jezika u svakodnevnom životu, te da se u Međimurskoj županiji u predškolskom i školskom odgoju i obrazovanju potpuno slobodno i ravnopravno koristi domaći zavičajni govor u svim programima te da se nastavno osoblje educira i usmjeri u tom pravcu. Za prijem u državne i javne službe, znanje i korištenje kajkavskog govora mora se cijeniti kao kvaliteta više, mora se uvažavati kao osobita jezična i kulturna vrijednost i umijeće, a ne kao nedostatak – rekli su članovi Odbora odbora za zaštitu kajkavskog jezika HDS-a.
I na kraju vrijeme je da se zapitamo: jesmo li doista svi mi koji volimo i govorimo kajkavski – Dudeki?
P.S. Konferenciji za novinare bio je nazočan samo novinar portala Medjimurski.hr i novinar Međimurskih novina.