Crkva i njezino dvorište postali su njezin drugi doma, govori nam Ivanka Debelec (58) iz Vratišinca. Nije onda ni čudno da smo Ivanku susreli upravo tijekom košenja crkvenog dvorišta. Njezin život promijenio se prije sedam godina kada postaje zvonarica.
– Naša župa ima same zvonarice! Saku v jednom selu. Ove godine meni ide sedma leta kak delam ko zvonarica. Prije je se to bilo drugač, a ve automat sam zvoni. Ipak, ak ko hmerje ja moram dojti i zvoniti. Dojdem i onda kad je sprevod. Tu sam za saki blagdan i praznik. Neko bi si mislil da je to malo, ali ja tu dojdem saki dan, govori nam Ivanka.
Obaveze zvonarice nisu samo zvonjava, već i čitav niz drugih poslova oko crkve.
– Počinju svibanjske pobožnosti i dvorište naše cirkve mora biti uređeno do detalja. Osim dvorišta održavam unutrašnjost cirkve. Nekad tak dojdem tu jenput, negda pa triput! Kak koji dan.
Da će ikad postati zvonarica Ivanki nije bilo ni na kraj pameti.
– Puno smo se družili s prethodnim župnikom, a pošto su prijašnji zvonari već bili stari ljudi, došlo je do toga da ih netko mora zameniti. Kad mi je župnik predložil da budem zvonarica, ja sam se prvo toga bojala. Morala sam se navčiti puno o blagdanima, obredima i vjeri, a to sam predi toga ne baš dobro znala. Denas velim, to je bila božja providnost! Očito je negde bilo zapisano da moj život dide v tom smeru. Sretna sam. Volim taj posel i ne mi je teško, priča nam iskreno Ivanka.
Prije toga, Ivanka je šesnaest godina radila u Lendavi, no govori nam, ni jedan posao nije ko ovaj.
– Kak da tu v cirkvi crpim nekšu snagu, nekši mir. Ja sam to na svojoj koži doživela i nebrem vam to opisati. Prije toga nisam hodala k meši. Ve mislim da me to Bog pozval k sebi i da sam ve tu za se one dane kad sam ne bila.
Ivanka u crkvi nije sama, već ju tamo redovito posjećuju njezin unuk Ivan Filipović (4) i kćer Maja Marija.
Kad ima vremena, primaju se i oni alata i zajedničkim snagama uređuju crkveno dvorište puneći se pritom mirom i zajedništvom.
