IAKO SLIJEP, POSTAO JE VIRTUOZ NA TRUBI

Sretno Erik, nek’ ti se ispune sve želje i nadanja. Zaslužio si!

Autor: Ivica Jurgec Foto/Video: Ivica Jurgec
- Advertisement -

Kad uzmem trubu u ruke i počnem svirati osjećam da je to moj trenutak a sreća me cijelog preplavi. Taj zvuk, ta melodija, to je moje, to je ono što iz srca dajem onima koji me slušaju. Muzika me ponese, u njoj uživam i tu emociju želim prenijete i na ljude, da budu sretni. Lijepo mi je poslije toga čuti aplauz. Onda znam da sam uspio.

Rekao mi je to na početku razgovora Erik Vrbanec (19) iz Strahoninca, visok, stasit mladi čovjek koji je polazio Srednju školu Čakovec – smjer gimnazija i uspješno maturirao. Još godinu pa će završiti i Srednju glazbenu školu Varaždin. Priprema se za glazbenu akadamiju, jer glazba je cijeli njegov život. Odlično svira trubu. Želi putovati svijetom i nastupati pred publikom. Kad završi akademiju to mu neće biti problem, jer već ga i sada zovu da bude solist u komornim i drugim orkestrima, ali i da nastupa na brojnim priredbama.

Sve to ne bi imalo toliku “težinu” da Erik nije potpuno slijep.

– Rodio sam se ranije. Majka je bila u šestom mjesecu trudnoće. Imao sam 1,15 kilograma i bio dug 36 centimetara. U Zagrebu su se 3 mjeseca borili za moj život. Bio sam u inkubatoru, ali prognoze nisu bile dobre. Kao neću moći hodati, govoriti… Eli, evo, borio sam se za život kao i moji roditelji. Dali su mi sve što su mogli, vježbali, bdjeli. Vodili me u Varaždinske Toplice… I nakon dvije godine liječnici nisu mogli vjerovati rezultatima. Počeo sam govoriti, hodati… No, zbog slabih pluća nisam dobivao dovoljno kisika i ostao sam slijep. Ali, hvala Bogu i mojim roditeljima, ostao sam živ i evo me tu, uživam u životu i glazbi – kazao mi je vrlo otvoreno Erik, jer u razgovoru s njim nema tabu tema. Voli on pričati i o filozofiji, politici i o svemu što se oko njega zbiva. Ipak, glazba je uvijek na prvom mjestu.

Bistar dječačić bez problema je polazio Dječji vrtić u Strahonincu, a onda i tamošnju Osnovnu školu po istom programu kao i njegovi prijatelji. Naučio je Brailovo pismo, kao i neki njegovi učitelji. Od prvog razreda pomagala mu je njegova vršnjakinja iz razreda Izidora Mustak, koja je kasnije za to dobila i Nagradu Luka Ritz. Onda je krenuo u Srednju…

No, odakle ta ljubav prema glazbi?

– U našoj kući otkada znam za sebe slušala se glazba na radiju, a tata mi je često puštao i pjesme s ploča. Sve vrste glazbe, ali najviše zabavne, znam sve pjevače. Danas kad slušam glazbu s ovih elektronskih uređaja, istina, ona je vrhunska, ali nema te topline kao ona s ploča. Dobro je da tata još čuva gramofon i ploče – kaže Erik, dok se otac Robert samo ponosno smješka.

S ocem Robertom

Kad sam bio kod njih mama Kristina i sestra Viktoria bile su odsutne. No, u društvu nam je bio djed Ivan Kovač, pravi “krivac” zašto je Erik čvrsto odlučio baviti se glazbom.

S djedom Ivanom

– Za moj 11. rođendan deda je doveo grupu glazbenika među kojima je bio i trubač Sandi Kramar iz grupe “Fotuna”. Kad sam čuo taj zvuk ja sam bio općinjen. Znao sam da je to ono što želim. Već za nekoliko dana roditelji su mi nabaviti trubu i počeo sam sam svirati. Nešto mi je pokazao Sandi i za dva tjedna već sam imao cijeli repertoar domaćih popularnih pjesama koje sam mogao odsvirati. Dobio sam i novu trubu, ali pod uvjetom da se upišem u glazbenu školu. I tu je nastala životna prekretnica što se tiče kvalitete sviranja. U Umjetničkoj školi došao sam u klasu prof. Vjerana Vidovića, velikog glazbenog pedagoga i čovjeka, koji me naučio sve ono što danas znam. Radio je samnom i više nego što je trebao. Zato mu i ovom prilikom zahvaljujem. Bio sam mu prvi učenik potpuno slijep. Osjetio je moju volju i talent. Pet godina me učio i rezultati nisu izostali. Pripremio me i za Srednju glazbenu, gdje sad već tri godine učim u klasi vrhunskog prof. Tomislava Ratkovića – pripovijeda Erik i namjerno neće reći da je na prijemnom bio najbolje: i u diktatu i u sviranje.

Erik ove godine na Porcijunkulovom

Erik Vrbanec redovno polazi seminare, sudjeluje na natjecanjima, priredbama, ali najdraži mu je bio nastup 2018. godine na Porcijunkulovu u Čakovcu. Tada je na središnjoj pozornici nastupio zajednio sa Mirkom Švendom Žigom, a onda je pet-šest večeri svirao sa sastavom “Taubeki”. To mu je nezaboravno.

Na jubileju vatrogasaca svirao je himnu

– Iduće godine namjeravam upisati Glazbenu akademiju. Želim svirati ozbiljnu glazbu po svijetu, postati poznat i popularan. Nevjerojatno je lijep osjećaj kad ti oduševljeni ljudi pljeskaju, a to sam dosad osjetio mnogo puta. No, volio bih se uključiti i u neki ovdašnji puhaći orkestar i s njima sticati i znanje i iskustvo. Želja mi je nabaviti i novu trubu. Ova je dala svoje, ali još je dobra, još ima onaj lijep prodoran zvuk. No, za daljnje napredovanje potreban je novi instrument – kaže Erik, koji mi je odsvirao nekoliko poznatih melodija, čiji zvuk me još i sada općinjava.

Sretno Erik, nek’ ti se ispune sve želje i nadanja. Zaslužio si!

- Oglas -

Podijeli:

Najnovije

Pročitajte još