Jasminka i Dubravko Hozjak iz Preloga krenuli su na Camino Korčulu s namjerom da pet dana provedu u hodanju, razgovoru, tišini i molitvi. Prešli su 177 kilometara, susreli ljude koji su im pružili pomoć kada im je bila najpotrebnija, svjedočili požaru na otoku i molili za brojne ljude koje su nosili u srcu. Na kraju su shvatili – Camino nije završio posljednjim kilometrom.
Godišnji odmor za Jasminku i Dubravka Hozjaka ove godine nije bio klasičan odmor uz more. Odlučili su se na izazov koji im je bio blizak – hodanje, planinarenje, razgovor, tišinu i molitvu spojiti u jedno iskustvo te krenuti na Camino Korčulu.
Pet dana kasnije iza sebe su imali 177 prijeđenih kilometara, umorne noge, brojne uspone, vrućinu, nepredviđene situacije, ali i jednu priču koju će, kažu, dugo nositi sa sobom.
Njihov Camino, zapravo, počeo je još prije nego što su zakoračili na prvu stazu.
Na putu prema Korčuli u automobil im je uletjela životinja i oštetila vozilo. Srećom, nitko nije ozlijeđen, no morali su zaustaviti putovanje i pozvati pomoć. U tom su trenutku izgovorili rečenicu koja će ih pratiti kroz cijeli put: „Bog je odlučio da ima još planova za nas.“
Smjestili su se u Lumbardi, među vinogradima. Ujutro su ih budila crkvena zvona, a dani su prolazili u hodanju, razgovoru i molitvi. Već su ranije prošli Camino Krk i dio Camina Brač, no Korčula im je donijela iskustvo koje nisu očekivali.
Već drugog dana njihov je put obilježio veliki požar na otoku. Vidjeli su oblake dima, čuli sirene i osjetili pepeo u zraku. Zbog požara morali su promijeniti plan, vraćati se prema automobilu i čekati prijevoz. Dio puta prošli su pješice, a tek su se nakon nekoliko sati uspjeli vratiti u Lumbardu.
Ipak, nisu odustali.
Trećeg dana ponovno su krenuli na put. Hodali su kroz izgorjelu šumu i vinograde, promatrali izmorene vatrogasce i posljedice požara. Prizor koji su vidjeli, kažu, nije moguće zaboraviti.
No kako su prolazili kilometri, Camino je za njih postajao sve manje fizički izazov, a sve više duhovni put.
Svaki dan postavljali su si pitanje: „Za koga danas hodamo?“
U početku su molili za svoje obitelji, prijatelje i ljude koji su im bili bliski. No kako su dani prolazili, popis imena postajao je sve duži. Molili su za bolesne, vatrogasce, ljude koje poznaju, ali i one koje su tek slučajno susreli.
Posebno ih je dirnula priča o djevojčici Anđelini Bačani iz Čukovca, koja se bori s teškom bolešću. Kada su čuli za njezinu životnu borbu, odlučili su moliti i za nju.
U jednom su trenutku shvatili da njihov put možda ima puno dublji smisao.
Na Caminu su susretali ljude koji su im pomagali upravo onda kada im je pomoć bila najpotrebnija. Jedna ih je gospođa povezla automobilom kada više nisu mogli čekati autobus na jakom suncu. Jedan mladić iz Makedonije prešao je dio puta s njima. Bilo je i drugih ljudi koji su pomogli riječju, razgovorom ili jednostavnom gestom dobrote.
Upravo su im ti susreti pokazali koliko malo ponekad treba da nekome uljepšamo ili olakšamo dan.
A najvažnija osoba na njihovu putu ipak je bila ona koja je hodala uz njih.
Kada bi Jasminki postalo teško, Dubravko bi joj pružio ruku i rekao: „Uhvati se za moj ruksak i hodaj. Daj mi ruku i ne razmišljaj koliko je vruće.“
U tim trenucima shvatili su koliko se čovjek može osloniti na osobu koja hoda uz njega.
Nakon što su završili Camino Korčulu, njihov put nije završio. Otišli su u Međugorje, gdje su pronašli upravo ono što su tijekom puta toliko tražili – mir i tišinu.
U Vrtu svetog Franje pronašli su mjesto za molitvu, a susreti koje su tamo doživjeli samo su nastavili niz neobičnih događaja koji su ih pratili od samog početka.
Bilo je i pjesme, koncerta, smijeha i novih susreta, ali nakon svega najviše im je trebala tišina.
Danas, kada podvuku crtu ispod 177 kilometara, Jasminka i Dubravko ne govore najviše o bolnim nogama, vrućini i umoru.
Govore o ljudima.
O obitelji i prijateljima. O vatrogascima. O djevojčici Anđelini. O ljudima koje su slučajno sreli. O onima koji su im pružili ruku kada više nisu znali kako dalje. O molitvama koje su izgovarali dok su hodali.
I o jednoj spoznaji koju će ponijeti sa sobom na svaki sljedeći put.
Čovjek može puno toga proći sam, ali ponekad mu je potrebna samo jedna ruka koja će ga povesti dalje.
Jasminka i Dubravko još ne znaju gdje će ih odvesti njihov sljedeći Camino. Znaju samo da njihov put nije završio na Korčuli.
Jer 177 kilometara koje su prehodali možda jesu završetak jedne staze, ali njihov Camino – tek počinje
