Mladi rukometni vratar Filip Baranašić (22) iz Hodošana već dvije godine uspješno gradi karijeru u njemačkom Bundesligašu Ballingenu. Uz to što je standardni član vratarske trojke u prvoj momčadi koja je trenutno na vrhu Druge njemačke lige, iskustvo i minutažu ponajviše stječe kroz nastupe u Trećoj njemačkoj ligi gdje standardno brani. Kratki boravak u Međimurju iskoristili smo za razgovor o aktualnom trenutku njegove karijere.
U Njemačku si otišao praktički po završetku srednje škole. Iz današnje perspektive je li to bila dobra odluka?
– Odlazak u Njemačku bio je moj dječački san, jer sam se oduvijek želio okušati kao profesionalac. Njemačka je u rukometnom smislu drugi svijet i u ove dvije godine ne postoji baš ništa na što bih se mogao požaliti. Nije bilo lako ostaviti obitelj, prijatelje, poznatu sredinu, ali pokazalo se da nisam pogriješio i da sam povukao pravi potez.
Vratimo se na početak. Kako je dečko iz Hodošana koji ima snažnu nogometnu tradiciju završio u rukometu?
– U sportskom smislu na počecima sam bio svojevrsni multipraktik, odgovara Filip kroz smijeh. –Bavio sam se tenisom, nogometom i vrlo uspješno plivanjem gdje sam postizao dobre rezultate te osvojio osamdesetak medalja. Presudio je odlazak s bratovim kumićem na rukomet koji sam počeo trenirati s 12 godina pod vodstvom mog prvog trenera Tihomira Pajića.
Jesi li zadovoljan minutažom koju imaš?
U prvoj momčadi prednost imaju dvojica starijih kolega Ruminsky i Sejr, ali mi mnogo znači raditi s njima i posebice našim trenerom vratara Vorontsovim. On je stara ruska škola i žestoko nas „drila“, ali zbog toga i napredujemo. Takav mi je rad značajno podigao samopouzdanje i danas čvrsto vjerujem kako imam dovoljno kvalitete nositi se s nesmiljenom konkurencijom kakva ovdje vlada. Dok u prvoj momčadi čekam svoju priliku, punu minutažu imam u drugoj momčadi i to mi jako puno znači, jer je i ovdašnja Treća liga natjecanje s puno internacionalaca koje kvalitetom ne zastoje ni za elitnim razredom hrvatskog rukometa. Uostalom, veliki broj igrača odavde prelazi u Drugu, pa i Prvu Bundesligu.
Kakva je atmosfera na utakmicama?
Neusporediva s bilo čime ovdje. Ballingen nije velik, ima oko 35 tisuća stanovnika, ali grad doslovce živi za rukomet, pa je naša arena, sagrađena prije desetak godina, uvijek krcata. Nakon 11 kola tekuće sezone naša je momčad na vrhu tablice i uvjeren sam da ćemo se već sljedeće sezone vratiti u najviši rang njemačkog rukometa. Klub je odlično organiziran, nema nikakvih financijskih problema, prošle godine se klupski proračun kretao oko 4 milijuna eura i ne postoji mogućnost da bilo što iz ugovora kasni. Puno se pažnje posvećuje promotivnim aktivnostima, pa se tako često družimo s navijačima na gradskom trgu, a baš nedavno je organizirana nagradna igra u kojoj su sponzori kao glavni dobitak poklonili novi osobni automobil.
Sljedeće godine ti istječe ugovor. Kakvi su daljnji planovi?
Jako sam zadovoljan ovdje, ali svaki sportaš uvijek teži novim izazovima. Na moju adresu stiglo je nekoliko ponuda njemačkih drugoligaša, pa mi u nekoliko sljedećih tjedana predstoje razgovori s klubom i mojim menadžerom o tome kako će se moja karijera dalje razvijati. Jednog se dana želim u potpunosti dokazati u njemačkoj Bundesligi, ali za golmansku poziciju sam relativno mlad, uostalom naš trener vratara branio je do 43 godine, tako da neću donositi odluke naprečac. Cijenim ono što su u Ballingenu napravili za mene, pomogli su pronaći posao i mojoj djevojci Ivani Tomašek koja sa mnom živi ovdje što mi puno znači.
Koliko znači podrška obitelji i nedostaju li?
Gotovo sve što sam ostvario u najvećoj mjeri mogu zahvaliti mami Marti i tati Kristijanu te starijem bratu Karlu koji je i sam bio rukometaš, ali se kasnije posvetio fakultetu. Naravno da je presudan bio moj rad, ali potpora kakvu su mi pružali na svakom koraku mog sportskog puta i u donošenju svih odluka za mladog sportaša poput mene je često najvažnija. Naravno da mi nedostaju, pa rijetke trenutke predaha koristim za dolazak kući kako bi ih barem kratko vidio.
Već si nosio hrvatski dres, nadaš li mu se i u seniorskoj reprezentaciji?
Za mene je reprezentacija svetinja. Bila mi je iznimna čast nositi njen dres u mlađim uzrasnim kategorijama, a poznato je da su u našoj seniorskoj reprezentaciji sve pozicije jako dobre pokrivene. Iznimno cijenim svoje starije kolege s kojima sam se znao družiti na nekim reprezentativnim okupljanjima kada su nas mlađe prihvatili bez ikakve zadrške i znam da samo upornim i kvalitetnim radom jednog dana mogu doći u krug kandidata za jedno od tri golmanska mjesta među našim legendarnim Kaubojima.
Koliko uz sve obveze stigneš pratiti zbivanja u međimurskom rukometu?
– Redovno pratim što se događa u Varaždinu iz kojeg sam otišao u Njemačku, ali i Čakovcu gdje sam ponikao te drugim međimurskim klubovima. Želim čakovečkim rukometašima da što prije dohvate rang kojemu teže, a posebno me veseli što su Mateo Hozjak i Erik Horvat te drugi igrači moje generacije s kojima sam dugo trenirao zajedno danas među nositeljima igre.
