54 – godišnji Dejan Šantl je jutarnji voditelj showa Radija 105 Selnica. Otac je triju kćeri, 31-godišnje Staše, Lee koja ima 26 godina i 17-godišnje Hane. Ponosan je Dejan na njih. Najviše ipak na najmlađu koja 17 godina živi s najtežim oblikom cerebralne paralize, bolesti koju s njom dijele svi ukućani.
Svaki puta kada se ukaže slobodni trenutak Dejan i Hana su u zajedničkoj šetnji. Bilo je tako i ujutro prvog dana ove godine.- To je naša tradicija dok drugi spavaju. Došli smo u Čakovec, bili smo među prvim šetačima, napravili smo jedan obični selfie, a oko nas i dalje zvukovi petardi. Uhh, mogao bih o petardama, baš je bilo “previše”…ma neee, nek bude samo sretna nova! – poručio je kada smo, vidjevši ovu toplu fotografiju, pitali kada i gdje je nastala? Smatrali smo da je zavrijedila objavu pogotovo iz razloga što još uvijek pamtim riječi od prije dvije godine kada je Dejan u svojoj rođendanskoj čestitki za Hanin petnaesti rođendan rekao:- Ponekad se pitam, ljubavi moja, znaš li uopće koliko brinem za tebe, koliko noći nisam spavao? Znaš li, koliko je iza mene, iza nas, strepnje, straha, koliko pitanja? Znaš li, ljubavi moja, koliko si trebala nama, meni? Ne, ne volim reći da si mi sve, jer to nisi, oprosti… Ali, ti jesi sve ono što je nedostajalo… Znaš li, da se tata ne boji više, da mu je vjera postala veća od najvećih planina, da se odvažio na taj dar koji sam dobio – život.Nagledah se onih koji govore, a pričaju gluposti… Hodaju, a ne znaju gdje idu. Hvala ti, što sada znam reći – ne. Ne brini, bit ću tu za tebe, a tebi hvala što si tu, za mene, za nas, i što sam shvatio u čemu je poanta priče… Tata više ne moli da ti prohodaš, ili progovoriš… Tata se moli da taj tvoj osmijeh nikada ne prestane… Sretan ti veeeliki petnaesti, čudo moje!
Dejan je čovjek u kojem živi humanost. Stopljeni su. Iza njega je bezbroj humanitarnih priredbi koje je vodio jer nije samo radijski voditelj. Osim što je veliki humanitarac on je i rijetko viđeni emotivac, čovjek s iskustvom u radu i životu s invalidnom djecom pa se te teme nerijetko nađu u eteru:
-…slažem se s vama, biti roditelj djeteta sa invaliditetom nije jednostavan i lak zadatak, ali je i blagoslov… Ja vjerujem da svako dijete ima potencijal i da je ono puno više od svoje dijagnoze, onoga „što ne može“ i „nikada neće moći“ i da uz adekvatnu pomoć može postići mnogo toga na svoj način i u svoje vrijeme… Zato želim pričama iz našeg života, ili kako mi to zovemo s našeg „putovanja“ pomoći i ohrabriti sve vas roditelje, djece sa ili bez invaliditeta, da ne vjerujete u – “nemoguće” i “nikada”, već da se borite…
