Matija Kranjec (92) najstariji je živući željezničar iz Kotoribe koji je najljepše godine svog života proveo radeći za Hrvatske željeznice – postaju u Kotoribi, a na svečanoj obljetnici prve željezničke pruge u Kotoribi, koja će se održati 24. travnja 2026. godine na kolodvoru u Kotoribi, imat će čast svečano prerezati vrpcu na otvorenju izložbe „V Kotoribi zug mašina fučnula“.
Matija Kranjec, rođen 11. veljače 1934. godine u Svetoj Mariji, koji od mladosti stanuje u Kotoribi, danas slabije čuje i teže hoda, no pamćenje mu je izvrsno, pa nam je kao iz topa rekao:
– Po zanimanju sam željezničar, završio sam Željezničku školu u Varaždinu. Školovao sam se uz rad, nikad nisam gubio vrijeme. Od 1. kolovoza 1958. godine do odlaska u mirovinu, 10. kolovoza 1988. godine, radio sam kao ložač na parnoj lokomotivi te kao asistent (vozač) na dizel lokomotivi. Domicilna stanica mi je prvo bila u Varaždinu, a 1963. godine prebacili su me u Kotoribu.
POSAO ŽELJEZNIČARA DANAS JE „GOSPODĐIJA“ U ODNOSU NA „PRIJE“
Iako posao nije bio lagan, bio je to posao koji je Matija jednostavno volio.
– Posao baš nije bio lijep, no ja sam bio zadovoljan, htio sam raditi u državnoj, stalnoj službi. Raditi kao ložač parne lokomotive je fizički dosta naporan posao, a imam i zdravstvene posljedice, oslabljena pluća i astmu – otkrio je.
S parnjačom je išao, kaže, svugdje gdje je trebalo, do Zagreba, Splita, Zrenjanina, Gračaca, Lendave itd. Kad uspoređuje današnji posao željezničara s onim u njegovo vrijeme, kaže da je danas željezničarima „gospođija“ u odnosu na prije.
– „Dizelku“ možeš samo ostaviti, a parnu lokomotivu je trebalo, nakon radnog vremena još „namiriti“, podmazati, očistiti i sl. Danas vozači idu u hotele i restorane, a ja sam si nosio hranu u torbi, nekad mi se i pokvarila pa sam cijeli dan bio gladan i jeo tek kad samo došao doma. Nekad smo vozili 12 sati, pa 12 sati bili slobodni, no u tih 12 sati slobodnih sam dosta vremena izgubio na prijevoz do doma – opisao je.
NA ŽELJEZNIČKOM KOLODVORU PRONAŠAO I LJUBAV
Dok je još radio za domicilnu stanicu Varaždin, Matija je jednom prilikom na željezničkom kolodvoru u Kotoribi pronašao i ljubav. Uskoro je počeo zaista lijep život za tad mladog Matiju.
– Svoju danas pokojnu suprugu Veroniku (umrla je 1991. godine) upoznao sam na kolodvoru u Kotoribi. Ona je tu radila kao čistačica. Vjenčali smo se 1962. godine i živjeli u Kotoribi. Uživao sam u putovanjima, ali supruga i ja se nažalost nismo puno viđali jer sam dosta putovao – priča Matija i dodaje:
– Mučilo me to putovanje na posao iz Kotoribe do Varaždina. Morao sam biti na kolodvoru u Varaždinu u 5 sati, pa sam išao zadnjim večernjim vlakom za Varaždin dan prije pa smo Veronika i ja razmišljali o preseljenju u Varaždin. Srećom, prebacili su me u Kotoribu te smo nakon toga izgradili kuću u Kotoribi i bilo je puno lakše te sam bio presretan – priča nam Matija.
ZA VRIJEME POPLAVE U KOTORIBI POSTAO MORNAR
Na upit je li ikada doživio da mu se netko bacio pod vlak i što mu je posebno ostalo u sjećanju, Matija kaže:
– Nije, tada nije bilo toliko samoubojstava. Nažalost, sjećam se da je jednom kolegi pod vlak naletio, nesretnim slučajem, jedan bračni par kod Svete Marije i poginuli su.
Prisjetio se kako je za vrijeme velike poplave u Kotoribi 1965. godine, prevozio putnike vlaka od vahte (kućice u kojoj je stanovao sa suprugom tada) do željezničkog kolodvora u Kotoribi – čamcem!.
– Vlak iz Zagreba dalje nije mogao jer je poplava uništila prugu, pa sam s čamcem vozio putnike do kolodvora u Kogtoribi. Sjećam se kako sam po kolosjecima vozio ljude čamcem umjesto s vlakom! – prisjeća se Matija tih uzbudljivih trenutaka.
SIN I UNUCI U DUBAIJU I ZAGREBU
Matija danas ima sina Franju, snahu Natali i dvoje unuka: Filipa i Vinju, a kroz dva tjedna očekuje praunučicu. Obitelj mu uglavnom živi u Dubaiju, Zagrebu i Dubrovniku.
Umirovljeničke dane provodi, kaže, mirno i lijepo – obrađuje vrt, kuha si, hrani kokoši i brine za svoja dva psa, Bena i Miciku. Oni mu, ističe, liječe dušu i bez njih bi bio usamljen.
Matija je od 1962. pa sve do nedavno, sa 92 godine, imao i vozačku dozvolu.
– Sve sam si sam obavljao, a moto u vožnji mi je bio „Polako i sigurno“. No, mislim da danas ne bih prošao liječnički zbog vida – kaže Matija.
DANI U ŽELJEZNICI ZAUVIJEK SU MU U SRCU
Iako je u mirovini (beneficirani radni staž) već gotovo 38 godina, Matija tvrdi da nije i nikad neće zaboraviti na vremena dok je radio za željeznicu.
– To sam zavolio i još mi je u srcu, nekad još sanjam kako vozim lokomotivu… Da sam opet mlad, opet bih to radio! Volio sam taj posao i nije mi bilo teško raditi ga – kaže Matija.
Istaknuo je i kako mu je drago što će prerezati vrpcu na otvorenju izložbe na željezničkom kolodvoru u Kotoribi, uz nadu da će možda vidjeti i nekog od svojeg društva. Na izložbi se nalazi i stara fotografija na kojoj je Matija bio ložač parne lokomotive.
Matiji želimo još puno lijepih godina u zdravlju i sreći!
